Brojalica je sredstvo igre, poticaj za igru, dopuna igri i igra sama. Često je izvor novih ideja. Omogućuje izmišljanje šaljivih riječi, novih slogova i novih pokreta.
Pristupačna je djeci jer se lako pamti, ima ritam, melodična je. Predškolskoj djeci je prihvatljiva jer iskazuje elementarnost, kratkoću i jednostavnost. Odlikuje se lakoćom izgovora slogova, kratkim slogovima često sastavljenima od jednoga samoglasnika i dva suglasnika.
Brojalicom djeca određuju u igri tko će loviti, žmiriti, baciti loptu, tko će započeti igru, nešto smisliti, pokazati, odgovoriti. Brojalica pomaže u igri i neprimjetno upravlja igrom. Javlja se u svim kulturama svijeta, neke se prenose iz jednog naroda u drugi, iz naraštaja u naraštaj. Brojalice su živjele u prošlosti, ali žive i danas. Koriste se najčešće u materinjem jeziku, ali sve više i u učenju stranog jezika. Učenje kroz igru je voljno učenje, nenametljvo, trajno, neprimjetno, bez prisile, čemu brojalice uvelike pridonose.
Vrijednost brojalice u odgojno-obrazovnom radu s predškolskom djecom posebno se vidi u:

•  govornom razvitku
•  razvitku spoznajnih sposobnosti
•  razvitku govorne kreativnosti i
•  razvitku pokreta i ritma

Brojalice su značajne za razvitak govora, verbalnu komunikaciju. Potiču govornu aktivnost, oslobađaju dječji govor, motiviraju djecu da govore slobodno i tečno, bogate dječji rječnik, pridonose pravilnom izgovoru pojedinih glasova, smanjuju govorne smetnje, izgrađuju dikciju, naglasak, intonaciju. Obogaćuju dječju spoznaju, motiviraju djecu na kreativne govorne igre prema vlastitom interesu.

U razvitku spoznajnih sposobnosti osobito pridonose razvitku pamćenja, jer tekst brojalice treba upamtiti. Usvajaju se nove činjenice, potiče mišljenje, bogati se predodžbeni svijet. Razvija se slušna percepcija, pozitivne emocije, smisao za lijepo, budi se interes za tu vrstu govorne komunikacije i igre riječima.

Za brojnu djecu brojalica je snažan poticaj govorne kreativnosti. Izmišljaju se novi tekstovi, nadograđuje se stari poznati tekst, izmišlja šaljivi tekst, djelomično ili u cjelini. U izmišljanju brojalica poticaj može biti neposredna stvarnost, konkretni predmeti, tekst i slikovnice, lutke, instrumenti, pisma, pjesme i dr. Svaka sredina u danom trenutku može inspirativno djelovati na dijete.

Brojalice razvijaju ritam i pokret. Ritam se može demonstrirati pokretom: prstima, šakom, rukama, nogama i tijelom. Izgovor brojalice uz pokret može se izraziti pljeskanjem, njihanjem, mahanjem ruku, njihanjem tijela, poskakivanjem i slično. Mogu se koristit raznovrsni instrumenti: udarljke, zvečke, bubnjevi, triangli. U ritmu se može skandirati visokim, niskim tonom, polako ili brzo, tiho ili glasno. Ritam se može izraziti pucketanjem prstima, tapšanjem po ramenu, koljenima. Ritmom se razvijaju kinestetička osjetljivost, sluh i motorika.

Brojalica se može koristiti u stvaranju raspoloženja, kao uvod u određenu aktivnost, u tijeku ili na završetku neke aktivnosti, u organiziranom radu ili slobodnim aktivnostima. Ona može biti poticaj za crtanje, modeliranje i muzičko-scensko izražavanje.

Treba također voditi računa o individualnim razlikama i mogućnostima djece. Kao što postoje razlike u psihofizičkim i psihomotornim sposobnostim (koordinacija pokreta i govora, spretnost, brzina), tako postoje i razlike u senzornim sposobnostima (slušne, vizualne), mentalnim (pamćenje, mišljenje, percepcija, mašta, govor, pažnja), kao i u razvitku emocija i motivaciji. Određeni interes treba znati pobuditi jer interesi nisu uvijek zadani. Jedno će dijete biti oduševljeno jednom brojalicom, a drugo neće. Netko će brojalicu usvajati teško, a netko s lakoćom. Biti će djece koja će novo znanje odmah primijeniti u igri, kao i onih koji će to učiniti mnogo kasnije. Od dvije ili tri izgovorene brojalice, djeca će izabrati najdražu. Kad im se nešto sviđa, ili kad nešto zavole, djeca traže da se to često ponavlja.

BONTON je skup dogovorenih normi uljudnog ponašanja.

Kulturno naslijeđe, običaji, odgoj, politika, vjera i niz drugih društvenih pojava utječu na pojedince tako da u raznim situacijama reagiraju na način koji je primjeren određenoj društvenoj zajednici.
Ono što je za neke kompliment za druge može biti uvreda, ono što se na jednom kraju smatra lijepim, na drugom kraju svijeta može biti sasvim suprotno.
Da bi se to izbjeglo, s vremenom su se uvriježili tipični oblici ponašanja – LIJEPOG PONAŠANJA (bonton = lijepi način).

BONTON sam po sebi nije znanost, ali raspravlja o sustavu nezaobilaznih, jasno definiranih fenomena življenja kao što su; obitelj, zajedničko i individualno stanovanje, higijena, primjerena komunikacija u različitim situacijama i slično.
Obzirom da prati život s vremenom je postao i svojevrsni kodeks, a 1815.godine na Bečkom i 1818. godine na Avelienskom kongresu podignut je na razinu međunarodnog zakona.

Mi ćemo se danas upoznati sa nekoliko cjelina koje su izravno povezane s djecom predškolske i školske dobi koji su osnova od kojih ne bi trebalo odstupiti.

1. STJECANJE POZITIVNIH NAVIKA

Od djeteta se ne bi trebalo očekivati da se u istovjetnim situacijama ponaša drugačije od roditelja.
Dijete je u velikoj mjeri ogledalo svojih roditelja i prilika u kojima živi.

Obiteljski bonton razvija u djetetu naviku prihvaćanja lijepog, da bude uredno, poštuje starije i slično.
Odrasli su za dijete uzori koji bitno utječu na njihovo ponašanje.

Djeca od nas uče kako se ponašati u različitim situacijama. Ponašamo li se kao roditelj ili odgojitelj agresivno, takvom obliku ponašanja pribjeći će i naša djeca, lažemo li i djeca će se služiti lažima, zahtijevamo li od djece održavanje higijene, a sami je ne održavamo, teško ćemo tu naviku razviti kod djece.

Stoga i ovdje možemo reći JEDNA SLIKA VRIJEDI VIŠE OD TISUĆU RIJEČI.

Mnogo je stvari kojima morate podučiti dijete, a lijepo ponašanje zauzima vrlo visoko mjesto među prioritetima. Proces usvajanja tih znanja i navika jest i bit će mukotrpan i dugotrajan. Stoga, što prije počnete, bit će vam lakše.
Postoji uzrečica koja kaže: „Maniri su svjesnost osjećaja osoba iz okoline. Posjedujete li ih, to znači da se lijepo ophodite prema drugima, bili oni vama znani ili potpuni stranci.“
I baš je SVJESNOST ključna riječ. Naime, djeca sa 18 mjeseci počinju shvaćati da i drugi, baš kao i oni, imaju osjećaje. Dakle, to je idealna dob u kojoj ćete djetetu pokazati i dokazati koliko njegovo ponašanje utječe na njegovu okolinu. Lako je to reći, no puno teže ostvariti, zar ne? Evo što sve trebate znati i kako započeti.

Lijepo ponašanje stil je života, a ne nešto čime baratate samo kad vam treba. S učenjem bontona treba započeti što prije te će tako maniri postati nešto čime će se dijete služiti automatizmom. Bonton otvara vrata bogatom društvenom životu, a djeca koja od malena nisu učena pravilima nalaze se u nezavidnom položaju, tvrde stručnjaci.
Dijete koje se ružno ponaša obično nije prihvaćeno ni od strane odraslih ni svojih vršnjaka. Istovremeno, djeca u društvo lakše prihvaćaju vršnjaka koji zna reći - oprosti - te ne žele društvo djeteta koje nije spremno na ispriku i prilagodbu.

Učenje lijepom ponašanju traje cijeli život

U učenje bontona potrebno je uložiti mnogo truda. Djeca manire uče sporije od odraslih, pa je tako dvogodišnjem djetetu dovoljna JEDNA LEKCIJA MJESEČNO. Možete započeti s pozdravljanjem susjeda u prolazu ili bake koja vam dolazi u posjet. Nakon svakog djetetova pokušaja mora uslijediti i nagrada, koja ne mora biti materijalna. Lijepa riječ pohvale bit će sasvim dovoljna.

U procesu učenja bontona roditelji si trebaju postaviti realnu ljestvicu očekivanja, jer ne treba očekivati da vaš dvogodišnjak lijepo ponašanje prakticira na manje poznatim ljudima kao što to čini s onima koje susreće svakodnevno.

Dijete ponašanje uči od vas

To znači da, kada partnera upitate da vam doda sol, to morate činiti s popratnim „molim“ i „hvala“. I više od toga. Dijete će pritom upiti i boju vašeg glasa i intonaciju.
Učinite li to s dozom ljutnje, ono vaše manire neće registrirati. Zaključak slijedi – i izraz ljutnje spada u kategoriju ružnog ponašanja.

Važna je dosljednost

Baš kao i u svakom odgojnom procesu, od odvikavanja od pelena i dude varalice pa do učenja bontona, dosljednost je ključ uspjeha.
Upijanje manira dugotrajan je proces za koji je potrebno puno vježbe, a u njemu bi trebali sudjelovati svi – vi, partner, baka, odgojitelj u vrtiću, teta, ujak,...
Dopustite li vašem mališanu da se igra hranom, a inače mu to izričito zabranjujete, on će biti zbunjen i neće znati što se od njega očekuje.

Što učiti dijete i čime započeti? Evo popisa osnovnih obrazaca lijepog ponašanja:

Ako uspijemo usaditi u dijete naviku pozdravljanja ujutro nakon buđenja i navečer prije odlaska na spavanje, neće mu niti kasnije biti teško pozdraviti prilikom odlaska i povratka u vrtić ili kući, niti pri pozdravljanju trećih osoba.
Isto tako, ako se u kući ili ustanovi govori „molim“, „izvoli“, zasigurno će se i dijete služiti tim uljudnim izrazima i u drugim situacijama, izvan kuće ili vrtića.
Nikada nije prerano početi učiti djecu kako je jedini način da nešto dobijemo korištenje „ČAROBNIH RIJEČI.“
To treba ponavljati svaki put kada dijete nešto od vas zatraži i otkrit ćete kako su to počeli činiti automatski. Možda vas obuzme osjećaj da mučite djecu, ali ipak inzistirajte na korištenju ovih riječi jer što ih prije dijete usvoji to bolje. (igra str.66, od 3-6 godina)

ISPRIKA

Nailazeći na prepreke djeca bi na svom putu do cilja trebala ponekad koristiti neke varijante isprike –bolje nego da pokušaju nasilnim postupcima doći do cilja.
Dijete bi ispriku trebalo koristiti kada ulazi u tuđi intimni prostor, ako projuri pored nekog, ide ispred drugog djeteta ili ga gurne, podriguje, pušta vjetrove, sudara se s nekim.
Ono što je teže, a to je naučiti djecu što je intimni prostor jer za djecu mlađe dobi svaki je prostor NJIHOV INTIMNI PROSTOR.
Djeci je bitno naglašavati važnost isprike bilo da se radi o bezazlenom nesporazumu ili rušenju dvorca od kocaka jer isprika koja je prihvaćena pomoći će u rješavanju incidenta slučajnog ili namjernog.
Prikladna isprika zahtijeva da dijete pogleda osobu kojoj se želi (treba) ispričati u oči i kaže „ŽAO MI JE“- tonom koji bi trebao zvučati iskren, jer nema smisla ispričavati se tonom koji poziva na novi sukob.
Prihvaćanje isprike važno je koliko i davanje isprike. Dijete kojem se netko ispričava trebalo bi odgovorom dati do znanja da je isprika prihvaćena: „U REDU“ ili „PRIHVAĆAM ISPRIKU“
Prihvaćanjem isprike slučaj bi trebao biti završen i to bi djeci trebalo objasniti jer ne pomaže da u slučaju ispričavanja jednog prijatelja drugome ovaj drugi kaže „U REDU, ALI DA ZNAŠ TI SI KRIV.“
Budući da u ovakvim situacijama nije lako isključiti povrijeđene osjećaje, postoji „TIME-OUT“ PRAVILO – obje strane idu u neutralni prostor na „hlađenje“.

ŠTO OČEKIVATI?

OD 1 DO 2 GODINE
- ponavljat će sve što čuje , zato treba paziti na rječnik, ponašajte se onako kako želite da se i dijete ponaša
- reći će hvala ili neku drugu riječ ako ga tako naučite, ali neće to misliti
- neće spontano reći – „OPROSTI“.

OD 3 DO 5 GODINA
- reći će „čarobne riječi“ uz poticaj, ali neće misliti ono što govori

OD 6 DO 7 GODINE
- reći će „čarobne riječi“ sa smislom i sjetit će se i samo kada ih treba upotrijebiti.

UREDNO ODLAGANJE ODJEĆE

Bilo u kući ili u vrtiću, sjetimo se osnovnog pravila – MI SMO DJECI NAJVAŽNIJI UZORI, ipak, tu postoji i drugo pravilo-BUDIMO STRPLJIVI.
Ova dva pravila prisutna su i ovdje, ali djeci treba vremena da bi ih prihvatila i usvojila.
Garderoba je u ustanovi najčešći prostor koji morate proći pri ulasku.
Stoga je i djeci važno objasniti kako i zašto ona mora izgledati.
Prvo je pravilo da svako dijete ima svoj garderobni prostor (ormarić, vješalica) na koji uvijek odlaže svoju odjeću. Svaki taj prostor potrebno je obilježiti za svako pojedino dijete. Kod djeteta treba uvriježiti pravilan redoslijed obuvanja i odijevanja i obrnuto.
Pri oblačenju obuća pa odjeća, a kod svlačenja obrnuto.
Provjeravati urednost i poticati djecu da pri svlačenju paze (da ne izvrnu rukave, a ako to i učine, da prije no ostave odjeću namjeste rukave)
Obuća i odjeća prije svega treba biti čista i uredna. U svakoj torbi isto tako treba biti uredna preobuća.

OSOBNA HIGIJENA

„Čistoća je pola zdravlja“ ova uzrečica i ovdje vrlo dobro pristaje.
Većina pozitivnih navika i mnogi lijepi običaji proizlaze iz vlastitog stajališta prema osobnoj urednosti i čistoći.
Čistoća je dio čovjekove ličnosti. Nečisti dijelovi tijela leglo su zaraznih bolesti.
Tu je voda najbolji lijek.

RUKE – su najizloženiji dio tijela. Njima djeca dodiruju razne predmete. Ruke su najsavršeniji i najupotrebljiviji alat na svijetu.
Ali baš zato brzo se zamažu i postaju idealnim prijenosnikom zaraznih bolesti.
Vrlo je važno ruke prati sapunom, ponajprije prije jela, nakon male ili velike nužde, nakon posjeta stomatologu, liječniku ili boravka u dvorištu kao i u svim situacijama kada vidimo da ruke nisu čiste.
Djeca od svoje četvrte godine trebala bi sama znati oprati ruke prije jela. I najmlađe dijete treba naučiti prati ruke sapunom i to je najjednostavnija i najzdravija zdravstvena navika koju možemo dijete naučiti jer znamo gdje su sve te ruke bile i vjerojatno ne želimo uzeti ono sve što su doticale.
Nokti moraju, na rukama i nogama, uvijek biti uredno podrezani i čisti.

Ako i nakon podrezivanja ispod noktiju ostane nečistoća, treba je odstraniti posebnim četkicama za nokte.

KOSA – vrlo često odražava opću razinu zdravlja u organizmu, ali bila ona ukras ili nedostatak treba je pravilno njegovati.
Kosa treba biti čista i uredno počešljana. Prati je treba 1-2 puta tjedno, a ako se jače prlja i češće.
Djeca u vrtić ili školu trebaju svakodnevno dolaziti uredno počešljana, duge kose uredno povezane tako da ne ometaju djecu u igri i radu, šiške pokraćene ili pričvršćene da ne smetaju vidu.
Česta su pojava u skupinama uši.
Tada vrijede posebna pravila, a prije svega izolacija djeteta i svakodnevna kontrola djece u skupini.

ZUBI – pranje zuba nema samo estetsko značenje nego prije svega sprječava truljenje zaostale hrane na caklini i oko korijena i time čuva organizam od posljedica bolesnih zuba.
U pravilu zubi se prije svega peru prije spavanja pa se kaže da se navečer peru radi zdravlja, a ujutro radi ljepote.
Idealno bi bilo oprati zube nakon svakog obroka. Pokvarene zube treba bez odlaganja popraviti. U vrtiću djeca peru zube jednom tijekom boravka u ustanovi, dogovorno nakon doručka ili ručka.

PONAŠANJE ZA STOLOM

Ukoliko sudjelujemo u određenom procesu, više brinemo za krajnji rezultat. Isto vrijedi i kod djece, odnosno učenja lijepog ponašanja za stolom. Što više djecu uključimo u proces oko hrane, veće su šanse da će se ispravnije ponašati za stolom.
Za stol se dolazi praznih i čistih ruku i od toga ne treba odustajati.
Za stolom treba paziti da svojim držanjem tijela dijete ne smeta drugima. Stolica treba biti dovoljno primaknuta da se dijete ne može njihati, ali dovoljno odmaknuta da ne pritišće dijete uz stol.
Tanjur ne treba pretrpavati jelom – bolje se poslužiti još jednom.
Jesti treba zatvorenih usta i ne razgovarati tijekom jela. Ako dijete podrigne tijekom jela, trebalo bi ga potaknuti da se ispriča.
Hranu iz zdjele uvijek uzimamo priborom koji je već u zdjeli.
Pribor za jelo treba uvijek koristiti na jedan te isti način.
Žlica se drži pri kraju tako da palcem prihvatimo gornju stranu, a kažiprst i srednjak su na drugoj strani.
Ne stavlja se cijela žlica u usta, nego sam njen vrh. Pri jelu glava bi trebala mirovati, a žlicu prinositi ustima.
Ruka je ponekad „dio“ pribora za jelo. Njome se otkida kruh, sendvič, tvrđi kolači, keksi i voće.
Nakon poziva na objed, nitko ne bi trebao početi s jelom dok nije svima servirano. Ako dijete nešto treba tijekom objeda, trebalo bi samo ustati i uzeti (npr. kruh).

Slijedeće jelo servira se kada je prethodno u cijelosti pojedeno.
Tijekom jela djeca trebaju koristit pribor. Mlađa djeca (od 3 i mlađa) neće baš uspijevati zadržati hranu na priboru bez pomoći ruku. Onako kako ste se vi osjećali prvi puta koristeći kineske štapiće za jelo, dijete se osjeća cijelo vrijeme.
Ako je dijete sposobno ispravno držati kredu ili olovku, onda to može i sa žlicom.
Uvijek ima pojedinaca koji jedu brže od ostalih. Treba ih poticati da je pristojno da svi završe s jelom prije napuštanja stola što je teže postići sa mlađom djecom, ali i ona s vremenom nauče.
Djeca bi trebala sudjelovati i u sređivanju stola što je najčešće slučaj da svoje korišteno posuđe i pribor odlože na za to predviđeno mjesto.
Bez obzira sviđa li se djeci servirana hrana ili ne, ne bismo smjeli dopustiti začepljivanje noseva, pritužbe i negativne komentare na hranu jer to spada u kategoriju „ako nemaš ništa lijepo za reći, radije šuti.“

ŠTO OČEKIVATI?

OD 1 DO 2 GODINE
- dijete će pokušavati jesti priborom
- jest će neuredno
- bacat će hranu i pribor
- pričati punim ustima
- ako obrok traje dugo, neće moći sjediti čitavo vrijeme
- gledat će vas i učiti promatrajući .

OD 3 DO 5 GODINA
- koristit će žlicu i vilicu vještije nego prije
- i dalje će razgovarati punim ustima i trebat će ga češće opominjati
- dat će vam do znanja kada je netko drugi pogriješio, ali neće shvatiti da i samo griješi
- podrigivat će i ispuštati nespretne zvukove za stolom od 6 do 7 godine

OD 6 DO 7 GODINE
- boljih je motoričkih sposobnosti pa bi se moglo početi koristiti nožem pri jelu
- uglavnom će jesti zatvorenih usta
- podrignut će i ispuštati zvukove, ali će se ispričati bez da ga podsjećamo
- trebalo bi biti spremno za obiteljsku večeru u restoranu.

2. DIJETE I PROMJENE U RJEČNIKU

Proste riječi najčešće su problem kod mlađe djece . Iz nekog razloga prosti razgovor je omiljen kod dječaka.
Oni mogu provesti sate pričajući i smijući se funkcijama svoga tijela.
Obzirom da je to „zarazno“, pripazite čak bi i najsavršenije dijete moglo podleći utjecaju nepristojnih vršnjaka, a što više protestirate to im postaje zanimljivije.
Stoga treba dozvoliti djetetu da vam postavlja pitanja i o neprikladnim temama, ali neka takvi razgovori ostanu iza „zatvorenih vrata“.
Sve je to normalno jer dijete tijekom odrastanja prolazi kroz razdoblja intenzivnijeg stjecanja novog vokabulara (rječnika) pri čemu njegova pozornost izaziva vulgarni rječnik ulice.
Na roditeljima je, odgojiteljima i učiteljima da pažljivo prate tu pojavu kod djeteta.
Ponekad, naglašena uporaba takvih riječi može otkriti dublji nesporazum djeteta s okolinom.
Najčešće, ipak, tu pojavu mogu ispraviti stariji, a mladi će u procesu sazrijevanja shvatiti besmislenost vulgarnih riječi i navika će sama po sebi nestati.

3. DIJETE I OSOBE SA POSEBNIM POTREBAMA

Već od ranog djetinjstva djetetu se mora objašnjavati kako dolazi do invaliditeta te da su osobe sa posebnim potrebama , najčešće mentalno zdrave, ali su imale nesreću da iz raznih razloga budu tjelesno oštećene.
Važno je da dijete shvati kako takvoj osobi treba pomoći, ali i to da mnoge takve osobe zavređuju naše divljenje jer su, npr. izgubile zdravlje u ratu braneći domovinu pa spadaju u vrlo hrabre ljude.
U razvijanju pozitivnog mišljenja i razumijevanja u svezi s različitim dječjim (ljudskim) poteškoćama svakako će dobro djelovati na dječje stajalište isticanje da takvim osobama (djeca, ljudi) treba pomoć i zaštita zdravih ljudi.
Dijete se može osjetiti ponosnim uzmogne li pomoći takvoj osobi oštećena zdravlja – osobito ako mu stariji objasne na koji način: pomoć pri kupnji, pri prelasku preko ceste, prednost u trgovini, ustupanje sjedala u sredstvima javnog prijevoza,...
Sve je ovo osobito važno kako bi dijete dolaskom u školsku zajednicu već imalo pozitivan pristup prema učenicima-djeci sa posebnim potrebama i pružalo im potporu te tako pozitivno djelovalo na svoju okolinu.
Takvo se dijete nikako neće rugati osobi sa posebnim potrebama i svojim će joj ponašanjem pomoći da lakše prevlada mogući osjećaj manje vrijednosti te da se ravnopravno integrira (uključi) u npr. školsku zajednicu i društvo svojih vršnjaka.
Kod nas je specifična situacija kada se dijete boji govoriti pred skupinom, iako sve jako dobro zna.
Treba im pomoći osloboditi se tog straha i vježbati s njima kroz igru i nastupe pred drugima.
Npr. za svako takvo dijete ili za dijete sa teškoćama u razvoju, treba odabrati „ANĐELE ČUVARE“.
Svatko bi mogao nekom djetetu biti „anđeo čuvar“ nekoliko dana (Dominik i Ivana). Ne treba se sramiti bilo kakvog nedostatka, jer svakome nešto nedostaje. Najvažnije je prijateljstvo!

4. PONAŠANJE NA IGRALIŠTU I U IGRI

Učiti kako biti dio ekipe, znači podučavanje o poštivanju drugih. Najbolji način da se to učini je stvaranje okruženja gdje se slijede jedino pozitivni komentari i akcije, bez obzira na trenutak. Dobro ponašanje u igrama znači podršku suigračima cijelo vrijeme.
Učenje djece pravilima na igralištu počinje učenjem kako biti dio ekipe (tima), a to znači podržavanje suigrača cijelo vrijeme.
Uvijek će biti različite djece, od prirodno nadarene, preko izgubljenih do onih između.
Djeca koja pružaju najviše što mogu, nesumnjivo će biti frustrirana s onima koji su nezainteresirani, posebice ako je u pitanju igra ili natjecanje.
Bez obzira na situaciju, igrači ne bi trebali kritizirati svoje suigrače. Jedan od ciljeva dječjih športova i uključivanja u zajedničke aktivnosti je izvući maksimum i preuzeti rizik bez obzira o kakvim je igračima riječ.
Preuzimanje rizika zahtijeva povjerenje suigrača i dok jedan po jedan napuštaju svoju sigurnu zonu, djeca trebaju osjetiti podršku svojih vršnjaka.
Samo druženje „pozitivnih komentara“ njeguje preuzimanje rizika i tjera djecu da daju sve od sebe.
Vrlo je važno naučiti djecu da pobjeđuju i gube uz dobar humor i skromnost.

ZAKLJUČAK:

"ZLATNA PRAVILA LIJEPOG PONAŠANJA"

1. LIJEPO PONAŠANJE UZORA - vi ste vašoj djeci najvažniji uzor i vaši postupci će govoriti puno više od vaših riječi. Pričate li punih usta ili prekidate druge i vaše će dijete raditi iste stvari. Treba skrenuti pozornost na OSOBNE POSTUPKE.

2. PLAN USPJEHA – planiranje unaprijed pomaže kod uporabe lijepog ponašanja u različitim društvenim situacijama.

3. IMAJTE VISOKA OČEKIVANJA, ALI POSTAVITE I STVARNE CILJEVE – ne zaboravite da se djeca mogu usredotočiti na samo jednu ili dvije stvari istovremeno. Kad učite ili naglašavate neka pravila ponašanja u određenom kontekstu (npr. ručak, pranje zuba,...) koncentrirajte se na jednu ili dvije vještine u danom trenutku. Kad jednom to nauče, krenite dalje.

4. BUDITE STRPLJIVI - dobri maniri su jednostavne valjane navike, naučene i izvježbane tijekom vremena. Dijete ih neće odjedanput zapamtiti niti naučiti, no uz podršku, poticajno ponavljanje i puno vježbe, lijepo ponašanje će im postati prirođeno.

5. IMAJTE SMISAO ZA HUMOR – neugode će se događati, a gafovi u javnosti ponavljati. Budite nasmijani! Zapamtite da za dugoročne društvene vještine treba vremena, a greške su neizbježne. Trenutci srama koje roditelji i odgojitelji prolaze, u budućnosti će postati šaljive zgode za prepričavanje.
Djecu je važno ohrabrivati i pružati im potrebnu podršku te ih kroz zabavu učiti lijepom ponašanju. Vi ste osobni treneri vaše djece u igri života.