Nekada davno su se cijelim kontinentom prostirale divovske hrastove šume. Najsvetije stablo bio je hrast, simbol snage i mudrosti koji povezuje nebo i zemlju. U hrastovim šumama su ljudi ložili vječnu vatru, a bile su ograđene i zaštićene plotom.
Stablo hrasta bilo je posvećeno gromovniku Perunu. U stara vremena su pod starim hrastovima vijećali starješine o potrebama svoga roda. Ogromna stabla hrasta ponekad stara i po više stotina godina, rasla su na humcima, a narod ih je osobito štovao. U mnogim slavenskim zemljama, još i danas se nailazi na ogromna stabla hrastova koja su obilježavala grobove davnih predaka. I grane hrasta bile su svete, pa se hrastovo lišće prinosilo bolesnicima da bi prije ozdravili.
U našim krajevima u Hrvatskoj je najrašireniji običaj da se u Badnjoj noći u kuće unosi badanj - gorući komad hrastovog drveta. Štovanje hrasta postoji i danas u mnogim krajevima, primjerice Grablju u Dalmaciji, gdje mještani vjeruju da se hrastovo stablo ne smije posjeći. U Slavoniji se u nekim selima vjerovalo da se u krošnji hrasta skupljaju vile, a u nekim područjima smatraju ga sretnim drvetom.
Hrastove šume još se nazivaju dubravama jer se hrast još naziva i dub. Tako je po hrastu (dubu) i grad Dubrovnik dobio ime.
Hrast se spominje i u našoj himni "...dok mu bura hrašće vije...".