Neki je nestašni dječak stavio jaje iz vrapčjega gnijezda u gnijezdo svračka. Izlegli se mladi svračkovići. Mališani bijahu sivi, sa žutim grudima, a tuđinac siv, s glavicom mrke boje.
- Kakav je to porod? - čudila se svračkovica.
Rođena djeca viču: "Ti, ti!", a mali tuđinac neprestano svoj "živ, živ!"
- Pa to je vrabac - dosjeti se svračkovica. - Netko mi je podmetnuo vrapčje jaje!
Kad vrapčić opernati, reče mu svračkovica:
- Ti nisi naš, ti si tuđ, odleti k svojima.
- A gdje su moji? Ja ih ne poznajem - reče vrabac.
- A ti pitaj - pouči ga svračkovica. - Gdje ti odgovore "živ, živ!", ondje su tvoji. Mi živimo u šumi, a tvoji stanuju u blizini ljudi.
Poleti vrapčić da potraži svoje. Doleti u selo, sjedne na staro stablo kraj neke kuće i misli: "Ne žive li možda ovdje moji?" I pogleda u duplje stabla.
- Kva! - drekne na nj srdito čavka.
"Ne, tu nisu moji", pomisli vrapčić i preleti sa stabla na pseću kućicu. "Možda su ovdje."
- Živ! - vikne vrapčić i pogleda u kućicu.
- Av! - odgovori pas.
"Ni tu nisu moji", pomisli vrapčić i preleti na svinjac.
- Hru! - odazove se svinja.
"Nitko nije moj", rastuži se vrapčić i poleti na krov staje.
"Nisu li moji ovdje unutra?"
- Živ! - vikne vrapčić u staju.
- Muuu! - odazove se netko iznutra.
- Ni tu nisu moji - reče vrapčić i tužno spusti glavicu.
Vrapčić se zaleti u čardak. Ugleda ondje mačku i uplaši se.
Mačka skoči da ga ulovi, a on od straha odleti u vrt. U vrtu, po tarabama, po strašilu i po lijehama živkahu ptići.
- Živ, živ! - vikne vrapčić.
- Živ, živ! - odvrate mu ostali ptići i počeše živkati tako da je vrapčić skoro oglušio.
- Eto, našao sam ih! To su moji - obraduje se vrapčić.