Živio jednom jedan kralj, a imao, lijep, veliki vrt. U vrtu je rasla prekrasna voćka. Kralju je ona od svih stabala bila najmilija. U proljeće bi se voćka osula ružičastim cvjetovima, nalik na kitice cvijeća. Ljeti je bila pokrivena zelenim lišćem i plodovima što su zorili na suncu. U jesen je rađala velikim, slatkim jabukama. Kralj je svaki dan dolazio u vrt i jeo mirisne jabuke. Zato je bio zdrav i uvijek dobre volje.
Godine su prolazile. Voćka je počela starjeti, gubiti snagu. Došla je strašna, ledena zima. Voćka se sušila. U proljeće, rascvala su se sva stabla u vrtu. Samo je stara voćka stajala siva i suha. Kralj je gledao dragu voćku kako umire. Bio je vrlo, vrlo tužan. Pozvao je vrtlara i naredio mu da posiječe voćku. Čim je izustio te riječi, razbolio se. U čitavom kraljevstvu nije bilo liječnika koji bi mu mogao povratiti snagu. Vrtlar je uzeo sjekiru i zaputio se u vrt da posiječe staru voćku. U taj čas doletje k njemu krasna ptica i reče:
- Nemoj sjeći tu voćku, molim te. Kora joj je puna kukaca. Ja se njima hranim. –
Uto doskakuće k vrtlaru vjeverica i vikne drhtavim glasom: -Vrtlaru, vrtlaru molim te nemoj sjeći voćku. Ako je posiječeš, uništit ćeš mi zalihe za zimu, pa ću umrijeti od gladi kad dođe studen.-
Ali vrtlar odgovori:
- Kralj mi je naredio da posiječem voćku. Moram poslušati kraljevu naredbu. On podigne sjekiru, ali upravo tada začuje glasno zujanje. Opkoli ga gust roj pčela.
- Nemoj sječi voćku, nemoj- zujale su pčele.
Mi ćemo kralju dati najboljeg meda, pa će opet biti zdrav i snažan.
Vrtlar baci sjekiru i otrči kralju da mu ispripovijeda što se dogodilo.
Kralj otvori oči i reče slabašnim glasom:
- Nemoj sjeći voćku, ostavi je.
Vrtlar tada donese kralju veliki vrč pun slatkog pčelinjeg meda. Kralj je svaki dan jeo med, pa je uskoro sasvim ozdravio.