-Kolačiću, donesi mi novine!-viče tata.
-Krumpiriću, kako je bilo u školi?-pita me mama.
-Bombončiću kad ćeš me posjetiti?-interesira se teta Antoaneta iz Varaždina.
Uopće me nitko ne zove Juraj.
Ja sam sarmica, čokoladica, krafnica i kiflica.
Nisam uopće čovjek. Čak ni čovječuljak!
Ni dječačić.
Kad sam bio mali, zvali su me žaburinac, palindo lando, beburinac, kuki, guglj-gugulj, campili i pljucko.
Teta čistačica u školi naziva me micek, a prodavač u trgovini mucek.
Malo sam zbunjen.
Zašto sam uopće dobio ime?
Još mi tepaju Jurko, Jurica Jurek.
Izgleda da me ne shvaćaju ozbiljno! Moram se potruditi! Imam osam godina i nisam više u pelenama. Samostalan sam, perem zube, pospremam igračke i brišem noge prije negoli uđem u kuću. Gotov sam čovjek! A oni meni govore; kuglico, loptico medeku…Zapravo, mislim da su odrasli malo munjeni. Izmislili su imena, a onda ih ne upotrebljavaju. Moju sestru su do petog razreda nazivali točkica, ciklamica, zvjezdica, loptica i vrapčić. Dok jednog dana nije pošizila i obavijestila ih da se zove Mirjana. Mirjana se izborila da bude Mirjana.
A ja se moram izboriti da budem Juraj, a ne nekakav kvrgica, pločica, šunkica i daščica.
-Šunkice, budi ljubazan i odnesi smeće.
-Medvjediću, utišaj televizor!
-Anđeleku, spremi se u krevet!
I tako svaki dan.
Ja sam Juraj koji uopće nije Juraj. Uopće ne kužim odrasle. Ali sad idem u krpe i neću više razmišljati.
-Lutkice, lijepo spavaj-mama me ljubi u čelo. -Laku noć-kažem zijevajući.
-Laku noć,ribice-mama zatvara vrata.
Ha,ha,sad ću utonuti u san.
Kao Trnoružica, naravno!!!