Krenuo jednom neki mali dječak u školu.
Bio je on poprilično malen dječak.
A škola je bila povelika.
No, kad je mali dječak otkrio da u svoju učionicu
može ući ravno s ulice, bio je sretan.
I škola se više nije činila tako velikom.

Jednoga jutra,
nakon što je dječak već neko vrijeme išao u školu,
Učiteljica je rekla:
- Danas ćemo crtati.
- Super! - pomisli dječak.
Volio je crtati.
Znao je nacrtati bilo što:
lavove i tigrove,
kokoši i krave,
vlakove i čamce -
i izvukao je svoju kutiju s bojicama
te počeo crtati.

No, učiteljica je rekla:
- Stanite! Još nije vrijeme!
I čekala je dok joj se ne učini da su svi spremni.
- A sada - rekla je učiteljica -
- Crtat ćemo cvijeće.
- Super! - mislio je dječak.
Volio je crtati cvijeće.
I počne crtati divne cvjetove
svojim ružičastim i plavim bojicama.

No, učiteljica je rekla:
- Čekajte! Ja ću vam pokazati kako.
I nacrtala je cvijet na ploču.
- Tako - rekla je učiteljica. -
- Sada možete početi.

Mali je dječak gledao učiteljičin cvijet.
Potom je pogledao svoj cvijet.
Njegov mu se sviđao
više od učiteljičina.
No, nije to rekao.
Samo je okrenuo papir
i nacrtao cvijet poput učiteljičina.
Bio je crven sa zelenom stabljikom.

Jednog drugog dana,
kada je dječak posve sam
otvorio vrata s ulice,
Učiteljica je rekla:
- Danas ćemo raditi u glini.
- Super - mislio je dječak.
Volio je glinu.

Znao je načiniti štošta u glini:
zmije i snješka,
slonove i miševe,
automobile i kamione -
i počeo je valjati i gnječiti
svoju loptu od gline.

No, učiteljica je rekla:
- Čekajte! Još nije vrijeme!
I čekala je dok joj se nije učinilo
da su svi spremni.

- Sada - rekla je učiteljica.
- Napravit ćemo posudu.
- Super! - pomislio je mali dječak.
Volio je praviti posude,
i počeo ih je izrađivati u
raznim veličinama i oblicima.

No, učiteljica je rekla.
- Čekajte! Ja ću vam pokazati kako.
I pokazala je svakome kako može napraviti
jednu duboku posudu.
- Tako - rekla je učiteljica.
- Sada možete početi.

Mali je dječak gledao u učiteljičinu posudu,
a potom je pogledao u svoje.
Njegove su mu se posude
činile ljepšima od učiteljičine,
No nije to rekao, samo je ponovno izvaljao
svoju glinu u veliku loptu
i izradio je posudu poput učiteljičine.
Bila je to duboka posuda.

I prilično brzo
mali je dječak naučio čekati
i gledati
i raditi stvari baš poput učiteljice.
I prilično brzo
više nije radio stvari po svome.

Tad se dogodilo
da su se mali dječak i njegova obitelj
preselili u drugu kuću
u drugom gradu
i mali je dječak
morao poći u drugu školu.

Ta je škola bila još veća
od stare
i nije bilo vrata s ulice
u učionicu.

A prvoga dana
u novoj školi učiteljica je rekla:
- Danas ćemo crtati.
- Super! - mislio je dječak,
i čekao je da mu učiteljica
kaže što treba raditi.
No, učiteljica nije ništa rekla
i samo je hodala po sobi.

Kad je došla do malog dječaka,
upitala ga je: - Zar ne želiš crtati?
- Želim - rekao je dječak.
- Što ćemo crtati?
- Ne znam dok ne nacrtaš - rekla je učiteljica.
- Bilo kojom bojom? - upita maleni dječak.
- Bilo kojom - odgovori učiteljica.
- Kad bi svi nacrtali jednako
i upotrijebili iste bojice
kako bih znala tko je što nacrtao
i što je što?
- Ne znam - reče maleni dječak.
I počeo je crtati ružičaste i narančaste
i plave cvjetove.

Sviđala mu se njegova nova škola
iako se u učionicu nije moglo ući
ravno s ulice!