New
Prognoza vremena
PRIČE ZA DJECU



























































































ČUPKO (Ivica Smolec)

cupko_novi-crtani

Jedan mali psić morao je živjeti sam, jer su ga potjerali od kuće. Nisu ga željeli hraniti jer su već hranili njegovu mamu. Zato su ga odvezli autom daleko, daleko, i izbacili ga na ulicu. Njegova mama je dugo cvilila od tuge za njim. I on je cvilio od tuge za mamom i od straha. Sad je morao živjeti sam. Bio je još mali i svega se bojao. Bježao je od djece koja su ga htjela tući i gađala ga kamenjem. Bilo mu je hladno i bio je gladan.

 Ponekad bi pronašao u smeću nekakvu kost. Zgrabio bi ju i pobjegao s njom na livadu. Mislio je da će ga netko tući jer ju je ukrao. Ali kost je bila tvrda, a njegovi zubići slabi. Zato je ostajao gladan. Jako je želio pronaći nekog prijatelja kojem bi se mogao izjadati. Ali prijatelje nije uspijevao naći. Kad bi vidio nekog drugog psa lutalicu, prišao bi mu cvileći i prijateljski mašući repom. Uzalud. Svi su ga tjerali od sebe, režeći i pokazujući velike zube. Jadni psić bi podvio rep pod noge i bježao, spašavajući svoj život.

 Svakog dana bio je sve gladniji i sve slabiji. Već je jedva hodao od gladi. Znao je da će uskoro uginuti. Kad bi pao mrak, tražio je kakvo toplo mjesto gdje će spavati. Još nisu došli topli dani. Ponekad je još padao snijeg. Gladno malo psetance bilo je sretno kad god je pronašlo kakvu kartonsku kutiju u kojoj može provesti noć.

 Jednog jutra je Alan krenuo u školu, s torbom na leđima. Zviždukao je veselo jer je bio ispavan i dobro je doručkovao. Putem je, po navici, udarao nogom kamenčiće, papire, kutije. Kad je opalio nogom po jednoj kutiji uz cestu, iz nje je isteturao mršavi čupavi psić, cvileći uplašeno. Alan je od iznenađenja prestao zviždukati. Pa što je sad ovo!?

 Psić nije bio lijep. Bio je mršav i prljav. Za njegovu čupavu dlaku uhvatili su se čičci i smeće. Pokušao je pobjeći da ga Alan ne udari nogom no nije imao snage. Ali Alan ga nije htio udariti. Vidio je da je jadna životinjica napola mrtva od gladi i hladnoće. Uzeo ga je u ruke i vratio se kući. Kod kuće je bilo toplo. To je bilo prvi put da Alan ne dođe u školu.

 Uzeo je iz kupaonice veliki ručnik, smotao ga malo i stavio u ugao predsoblja. Na ručnik je stavio psića. U svoj šareni tanjur nalijao je mlijeka i stavio ga pred siroče. Gladni mališan pohlepno je posrkao mlijeko a zatim je od zahvalnosti stidljivo mahao repom. Alan ga je pomilovao po glavi i leđima. Psić se namjestio na topli ručnik i, iscrpljen, zaspao.

Kad su se mama i tata vratili s posla, nisu odmah ni primijetili da netko spava u kutu predsoblja. Alan im je tada ispričao što se dogodilo. Bojao se da će psića otjerati a njega izgrditi. Stvarno su isprva bili ljuti. Zatim su otišli u sobu i nešto tiho razgovarali. Onda su izašli i mama je pitala:

 - Alane, bi li ti htio da ga zadržimo?

 - Da, mama! - viknuo je sretno i objesio joj se oko vrata.

 - No, dobro. Tata se slaže. Sutra ga vodimo k doktoru. Moramo biti sigurni da nema neku zaraznu bolest. Mršav je i prljav, skoro je uginuo. Čim malo ojača, okupat ćemo ga i cijepiti.

 - Zvat ćemo ga Čupko, može? - povikao je Alan. Mama se nasmiješila.

 - Može, sine, ako ti tako želiš.

 Veterinar je pregledao Čupka. Čupko nije imao zarazne bolesti. Čim se oporavio i ojačao, okupali su ga i počešljali. Sad je to bio prekrasan psić, dobar i pametan. Nije više cvilio za svojom mamom. Volio je cijelu svoju novu obitelj. A Alana je obožavao.

 
Baner

Newsletter

Želite li primati obavijesti o igrama darivanja i novim sadržajima na Lukinom portalu, predbilježite se na naš Newsletter.
KOLUMNE
Baner
Baner
Baner
Baner