Prognoza vremena
Pratite nasFacebookTwitter

PRIČE ZA DJECU










































































Baner

SNJEGULJICA I SEDAM PATULJAKA (Jacob i Wilhelm Grimm)



Bilo je to jednom davno usred zime. Sa neba su pahuljice lepršale kao paperje. Jedna kraljica je vezla kraj otvorenog prozora. Pa kako je vezući pogledala u daljinu, ubode se iglom u prst i u snijeg padoše tri kapi krvi. Pošto je crvenilo tako lijepo izgledalo u bijelome snijegu, ona pomisli: "Kad bih imala dijete, bijelo kao snijeg, rumeno kao krv i crne kose kao ebanovina." Ni godina nije prošla, ona rodi kćerkicu koja je bila bijela poput snijega, kao krv rumena i kose tamne boje ebanovine, pa je zato i nazvaše Snjeguljicom. A kad se dijete rodi, kraljica umre. Nedugo poslije njene smrti kralj se oženi drugom ženom. Bila je lijepa, ali ohola i nadmena i nije mogla podnijeti da je netko ljepotom nadmaši. Imala je čarobno ogledalo, pa kad bi stala pred njega i ogledala se, govorila bi:
– Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji? A ogledalo bi odgovaralo:
– Vi ste, kraljice, najljepši!
Znala je da ogledalo govori istinu i bila je zadovoljna. A Snjeguljica je rasla i bivala sve ljepša. Kad je napunila sedam godina bila je lijepa poput vedrog dana, ljepša čak i od kraljice. Kad kraljica tada ponovo upita ogledalo:
– Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji?i?
Ono joj odgovori:
– Vi ste lijepi, kraljice, ali Snjeguljica je ljepša!
Kraljica se uplaši i pozeleni od zavisti. Otada kad god bi ugledala Snjeguljicu, srce bi joj zastalo od bijesa, toliko je zamrzila djevojčicu. Zavist i oholost rasle su u njenom srcu kao korov, tako da se nije mogla smiriti ni danju ni noću. Stoga pozva jednog lovca i naredi mu:
– Odvedi djevojčicu u šumu, ne želimje više vidjeti! Ubij je, a meni, kao dokaz, donesi njezino srce.
Lovac odvede Snjeguljicu u šumu, ali kad izvuče lovački nož, ona zaplaka i reče:
– Ah, dragi lovče, poštedi mi život, otići ću u divlju šumu i nikad se neću kući vratiti!
Sažali se lovac na prelijepu djevojčicu i reče:
– Hajde, bježi, jadno dijete.
"Ionako će te pojesti divlje zvijeri", pomisli on, pa pošto je nije ubio, osjeti kako mu ogroman kamen pade sa srca. U taj čas pojavi se jedan mladi vepar, on ga ubi, izvadi njegovo srce i odnese kao dokaz kraljici. To srce kuhar je morao posoliti i skuhati da ga zla kraljica pojede misleći da je Snjeguljičino. Jadno malo dijete ostalo je sasvim samo u velikoj šumi i bilo ga je strah od svakog šuma lišća, svakog stabla, i nije znalo kako da se spasi. Poče trčati po grubom kamenju i trnju. Divlje životinje su skakale oko nje, ali je nisu napadale. Trčala je koliko su je noge nosile, sve do sumraka, a tada ugleda neku malu kućicu, obradova se i uđe da se odmori. U toj kućici je sve bilo maleno, ali tako lijepo i čisto da se ne da opisati. Bio je tu stolić prekriven bijelim stolnjakom, a na njemu sedam tanjurića, kraj svakog tanjurića žličica, mali nožić, mala vilica i mali vrč. Pokraj zida bilo je poredano sedam krevetića, pokrivenih bijelim plahtama. Snjeguljica je bila gladna i žedna i zato iz svakog tanjurića pojede malo povrća i kruha i iz svakog vrča popije kapljicu vina. Nije htjela sve uzeti od jednoga. Bila je strašno umorna i htjede leći u jedan od krevetića, ali joj niti jedan nije odgovarao: jedan bijaše predug, drugi prekratak, dok joj najzad sedmi nije bio sasvim dobar, pa ona osta u njemu i zaspa.
Kad padne noć, dođoše gospodari kućice – sedam patuljaka koji su u gori tražili zlato. Upališe svojih sedam svjetiljki i kad osvjetliše kuću, primjetiše da je netko tu bio, jer nije bilo sve onako kako su ostavili.
Prvi reče: – Tko je sjedio na mojoj stolici?
Drugi reče: – Tko je jeo iz mog tanjurića?
Treći reče: – Tko je štipkao moj kruh?
Četvrti: – Tko je krao moje povrće?
Peti: – Tko je bockao mojom vilicom?
Šesti: – Tko je rezao mojim nožićem?
Sedmi: – Tko je pio iz mog vrča?
Tad se osvrnu prvi i primjeti udubljenje na svom krevetu pa reče:
– Tko je ležao u mojem krevetiću?
Ostali dotrčaše i povikaše:
– I u mojem je netko ležao!
A sedmi, kad zaviri u svoj krevetić, ugleda Snjeguljicu kako spava. On rukom pozva ostale. Iznenađeni, dotrčaše i sa svojih sedam svjetiljki obasjaše Snjeguljicu.
– Ajoooj! – šaputali su, – kako je to dijete lijepo! – i tako su se radovali da je nisu htjeli probuditi, već je ostaviše da spava. A sedmi patuljak je spavao po jedan sat kod svakog svojeg prijatelja, i tako prođe noć. Kad osvanu jutro, Snjeguljica se probudi, pa kad ugleda sedam patuljaka, uplaši se. Ali oni su prema njoj bili ljubazni i upitaše je:
– Kako se zoveš?
– Zovem se Snjeguljica! – odgovori ona.
– A kako si dospjela u našu kućicu?
Ona im ispriča kako je njena maćeha naredila da je ubiju, kako joj je onaj lovac poklonio život i kako je poslije cijeli dan bježala dok nije našla njihovu kućicu. Patuljci joj rekoše:
– Ako želiš voditi naše domaćinstvo: kuhati, spremati krevete, prati, šiti i plesti i sve držati čisto i uredno, onda možeš ostati kod nas i ništa ti neće nedostajati.
– Hoću od srca – reče Snjeguljica.
I ostade kod njih. Kuću im je držala uredno. Patuljci su ujutro odlazili u planinu i tražili zlato i navečer se vraćali kući. Tada im je jelo moralo biti gotovo. Kako je preko dana djevojčica bila sama, dobri patuljci su je opominjali govoreći:
– Čuvaj se maćehe, ona će kad-tad saznati da si ti ovdje. U kuću ne puštaj nikoga.
Pošto je vjerovala da je pojela Snjeguljičino srce, kraljica mišljaše da je opet ona najljepša, pa stade pred ogledalo i upita:
– Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji?
Ogledalo odgovori:
– Ovdje ste, kraljice, najljepši vi, ali je Snjeguljica, tamo preko sedam planina, kod sedam patuljaka, puno ljepša.
Tada kraljica protrnu. Znala je da joj ogledalo ne laže, nego da ju je lovac prevario i da je Snjeguljica još živa. Ponovo poče razmišljati kako da je uništi. Zavist joj nije dala mira sve dok opet ne bude najljepša. Napokon je smislila!
Obojiti će lice i obući se kao stara prodavačica, da je nitko ne može prepoznati. Tako prerušena pođe preko sedam planina do sedam patuljaka, a kad poslije duga hodanja stiže, pokuca na vrata i viknu:
– Dobra roba, lijepa roba, jeftino!
Snjeguljica proviri kroz prozor i reče:
– Dobar dan, draga ženo, što to prodajete?
– Dobru robu, lijepu robu, – odgovori ova – pojaseve u svim bojama – i izvuče jedan ispleten od šarene svile.
– Ovu čestitu ženu mogu pustiti unutra – pomisli Snjeguljica, otključa vrata i kupi lijepi pojas.
– Dijete, – reče stara – kako ti to izgledaš! Hodi da ti ga ja lijepo zavežem.
Snjeguljica nije ništa sumnjala, stade pred nju i pusti da joj zaveže novi pojas. Ali stara je opasa tako brzo i tako je čvrsto stegnu da Snjeguljica izgubi dah i pade kao mrtva.
– Sad više nećeš biti najljepša – reče i požuri napolje.
Kad sedam umornih patuljaka stiže na večeru, silno se uplašiše videći da njihova draga Snjeguljica leži na podu kao mrtva. Brzo prerezaše pojas i ona polako počne disati i – oživi. Kad su čuli što se dogodilo, rekoše joj:
– Stara prodavačica nije nitko drugi nego zla kraljica. Čuvaj se i ne puštaj nikoga u kuću ako mi nismo kraj tebe.
A kad je zla žena stigla kući, stala je pred ogledalo i upitala:
– Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji?
Ono joj odgovori kao i ranije:
– Ovdje ste najljepši vi, kraljice, ali Snjeguljica, preko sedam gora, kod sedam patuljaka, tisuću je puta ljepša.
Kad ovo ču kraljica, od muke joj se smuti u glavi, jer je tako saznala da je Snjeguljica opet ostala živa.
– Sad moram smisliti nešto što te mora uništiti – prošapta ona i vještičjim umijećem, u koje se razumjela, načini otrovni češalj. Ponovo se preruši, ali ovaj put u neku staricu i tako pođe preko sedam planina do sedam patuljaka, pokuca na vrata i viknu:
– Nosim dobre robe, jeftino!
Snjeguljica proviri i reče joj:
– Idite vi svojim putem, ja ne smijem nikom otvarati.
– Pa valjda smiješ pogledati, – reče stara, izvadi otrovni češalj i diže ga uvis. Snjeguljici se češalj tako svidio, prevari se i otvori vrata, pa kad se oko kupovine pogodiše, stara reče:
– A sad da te lijepo počešljam.
Jadna Snjeguljica nije ništa slutila i pusti da je stara češlja, ali samo što joj češljem dotače kosu, otrov poče djelovati, djevojčica se onesvijesti i pade.
– Sad si gotova! – reče zla žena i ode. Srećom pa se to dogodilo pred večer i patuljci se vratiše kući.
Kad ugledaše Snjeguljicu kako leži na zemlji, odmah posumnjaše na njenu maćehu, u žurbi počeše pregledavati sve po kućici i u njenoj kosi nađoše otrovni češalj. Tek što joj ga izvukoše iz kose ona se osvijesti i ispriča im što se dogodilo. Tad je oni opet opomenuše da se čuva i da nikom ne otvara vrata.
A kraljica kod kuće opet stade pred ogledalo i reče:
– Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji ?
Ono joj odgovori kao prošli put:
– Ovdje ste, kraljice, najljepši vi, ali Snjeguljica, preko sedam planina, kod sedam patuljaka, tisuću je puta ljepša!
Kad kraljica ču da ogledalo tako govori, zadrhta od bijesa i viknu:
– Snjeguljica mora umrijeti, pa makar me to života stajalo!
Ode potom u jednu skrivenu sobu, u koju nitko osim nje nije smio ući i tu načini jednu otrovnu jabuku. Izvana je bila tako lijepa, bijela pa rumena, da bi je poželio svatko tko bi je vidio, ali tko bi samo komadić pojeo, morao bi umrijeti.
Kad je jabuka bila gotova, kraljica oboji lice i preobuče se u seljanku pa krenu preko sedam gora do sedam patuljaka. Kad pokuca na vrata, Snjeguljica izviri na prozor i reče:
– Ne smijem vas pustiti unutra, sedam patuljaka su mi zabranili.
– Razumijem – odgovori seljanka. – Mislila sam prodati ove jabuke. Ali kad je tako... Evo, kad si tako lijepa, jednu ću ti pokloniti.
– Ne, – reče Snjeguljica – ne smijem ništa primiti.
– Bojiš li se da ću te otrovati? – upita žena. – Evo, gledaj, razrezaću je popola; crveni dio tebi, bijeli meni.
Jabuku je tako napravila da je samo crveni dio bio otrovan. Snjeguljicu je primamila lijepa jabuka, pa kad vidje seljanku da jede, nije mogla odoliti, pruži ruku i uze otrovnu polovicu. Samo što je zagrizla, pade mrtva na zemlju. Kraljica je pogleda pakosno i glasno se nasmija:
– Bijela kao snijeg, rumena kao krv i tamnokosa kao ebanovina! Sad te više patuljci neće oživjeti!
A kad stiže kući, upita svoje ogledalo:
– Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji?
Ono je malo šutjelo, pa odgovori:
– Najljepši ste Vi, kraljice, najljepši!
Njezino zavidno srce se konačno smiri, toliko koliko se zavidno srce može smiriti. Kad navečer dođoše kući, patuljci nađoše Snjeguljicu kako leži na zemlji. Na njenim usnama nije bilo daha, bila je mrtva.
Pretražiše svu kuću ne bi li našli nešto sumnjivo, razvezaše joj pojas, razčešljaše kosu, opraše je vodom i vinom, ali ništa nije pomoglo – draga djevojčica je bila mrtva. Staviše je na odar i sva sedmorica sjedoše oko nje i ostadoše tako tri dana plačući. Mislili su je pokopati, ali ona je izgledala još uvijek kao živa; još su joj obrazi bili tako rumeni da oni rekoše:
– Ne možemo je u crnu zemlju zakopati.
Napraviše kovčeg od stakla, položiše je, a zlatnim slovima napisaše njeno ime i da je bila princeza. Onda iznesoše kovčeg na vrh planine i po jedan od njih je uvijek tu ostajao na straži. I životinje su je dolazile oplakivati; prvo sova, onda gavran, pa golubica.
Snjeguljica je dugo, dugo ležala u kovčegu, ali je još uvijek bila bijela kao snijeg, rumena kao krv i tamnokosa kao ebanovina, pa je izgledala kao da spava. Dogodi se da jedan kraljevski sin dođe u šumu i stigne do kuće patuljaka prespavati. On vidje na brijegu kovčeg i lijepu Snjeguljicu u njemu i pročita što je bilo napisano zlatnim slovima. Onda reče patuljcima:
– Dajte mi kovčeg, a ja ću vam za njega dati šta god želite.
Ali patuljci odgovoriše: – Ne damo ga ni za svo blago svijeta.
– Onda mi ga poklonite, – reče kraljevski sin – ja više ne mogu živjeti, a da ne gledam Snjeguljicu. Čuvati ću je i poštovati kao svoje najdraže.
Kad je to rekao, dobri patuljci se sažališe i dadoše mu kovčeg. Kraljevski sin naredi da ga sluge ponesu na ramenima. Ali dogodi se da se oni spotakoše o žbunje i od potresa ispade Snjeguljici otrovni zalogaj koji joj je bio zastao u grlu.
I ubrzo ona otvori oči, diže poklopac kovčega, uspravi se i opet je bila živa.
– Ah, gdje sam!? – uzviknu.
A kraljevski sin, sav sretan, odgovori:
– Kod mene si! – i ispriča joj sve šta se dogodilo. Na kraju reče:
– Volim te više od svega na svijetu. Pođi sa mnom u dvorac moga oca i budi moja žena.
Snjeguljica pristade i pođe s njim, a svadba im je bila divna i raskošna. Ali na slavlje je bila pozvana i Snjeguljičina opaka maćeha. Pošto je obukla prekrasne haljine, ona stade pred ogledalo i upita:
– Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji?
Ogledalo odgovori:
– Ovdje ste, kraljice, najljepši vi, ali je mlada kraljica ljepša!
Tada zla žena izusti kletvu i ukoči se od straha. Prvo nije htjela ni ići na svadbu, ali se nije mogla smiriti dok ne vidi mladu kraljicu. A kad je ušla i prepoznala Snjeguljicu, stala je kao ukopana i nije se mogla ni pomaknuti od straha.
Tada joj srce prepuknu od silne zavisti i zlobe.

Snjeguljica

 
Baner
Banner
Baner
Baner

Newsletter

Želite li primati obavijesti o igrama darivanja i novim sadržajima na Lukinom portalu, predbilježite se na naš Newsletter.
KOLUMNE
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner