New
Prognoza vremena
PRIČE ZA DJECU



























































































TRNORUŽICA (Jacob i Wilhelm Grimm)



Živjeli nekad davno car i carica koji su govorili svakog dana:

– Ah, kad bismo imali dijete!
A nikako ga nisu mogli dobiti. Ali, jedanput, kad se kraljica kupala, izmili neka žaba iz vode i reče joj:
– Tvoja želja će se ispuniti. Prije nego prođe godina dana, donijeti ćeš kćerku na svijet.
Kako žaba reče tako se i dogodi i carica rodi djevojčicu, tako lijepu da car nije znao što će od radosti, pa priredi veliko slavlje. Nije pozvao samo rođake, prijatelje i poznanike, nego i mudre vile da bi bile blage i naklonjene djetetu.
Bilo ih je trinaest u njegovom carstvu, a pošto je imao samo dvanaest zlatnih tanjura, morala je jedna od njih ostati kod kuće. Kad je slavlje bilo pri kraju, počeše mudre vile darivati dijete svojim čudesnim darovima: jedna vrlinom, druga ljepotom, treća bogatstvom i tako redom sa svim što se može poželjeti na ovome svijetu. U trenutku kad je jedanaesta darovala svoje, iznenada uđe ona trinaesta. Htjela se osvetiti što nije bila pozvana. Niti koga pogleda niti pozdravi, samo glasno reče:
– Neka se careva kći u svojoj petnaestoj godini ubode vretenom i padne mrtva.
Ne rekavši više ni riječi, okrenu se i ode iz dvorane. Svi su bili uplašeni, ali tada istupi dvanaesta koja još nije bila izrekla svoju želju. Pošto nije mogla otkloniti zlo proročanstvo, nego ga samo ublažiti, reče:
– Neka to ne bude smrt, nego stogodišnji dubok san.
Želeći sačuvati svoje drago dijete od te nesreće, kralj naredi da se sva vretena u carstvu spale. Na djevojčici se počeše javljati svi darovi mudrih vila, tako da je bila lijepa, čedna, ljubazna i razborita, pa ju je svatko, tko ju je samo jednom vidio, zavolio. Ipak, dogodi se da, baš na onaj dan kad je napunila petnaest godina, car i carica ne budu u dvorcu i da djevojčica ostane sasvim sama. Počne švrljati okolo, razgledavati sobe i odaje do mile volje, dok ne dođe do jedne stare kule. Penjući se uskim, zavojitim stepenicama stiže do nekih malih vrata. U bravi je bio zahrđali ključ. Kad ga ona okrenu, vrata se otvoriše i ona u maloj sobici ugleda staru ženu kako sjedi s vretenom u ruci i vrijedno prede lan.
– Dobar dan, bakice, – reče princeza – što ti to radiš?
– Predem. – odgovori starica i klimnu glavom.
– A što ti je to što tako veselo skakuće? – upita djevojka, uze vreteno i htjede presti. Ali samo što ga je dotakla, zlo proročanstvo se ispuni i ona se ubode u prst. U istom trenu, kad je osjetila ubod, ona pade na staričin krevet i utonu u dubok san. Taj san se proširi po čitavom dvorcu: car i carica, čim su stigli kući i ušli u dvoranu, zaspaše, a s njima i cijela dvorska svita. Zaspaše i konji u štali i psi u dvorištu, golubovi na krovu i muhe po zidovima, pa i vatra što je treperila na ognjištu utihnu i zaspa, čak i kuhar, koji je baš tog trena htio povuči za kosu svog pomoćnika, jer je nešto zabrljao, pusti ga i zaspa. Stiša se i vjetar. Na drveću oko dvorca nije se više micao ni jedan listić. Oko dvorca poče rasti trnova živica koja je svake godine bila sve viša, dok ga najzad nije sasvim obavila i prerasla da se više nije mogla vidjeti ni zastava na vrh krova. Po svijetu se širila priča o lijepoj, usnuloj Trnoružici – tako nazvaše carevu kćer – pa su s vremena na vrijeme dolazili kraljevići i pokušavali se kroz trnje probiti u dvorac. Nije im polazilo za rukom, jer ih je trnje, kao da ima ruke, hvatalo, greblo i zaustavljalo, čega se mladići nisu mogli osloboditi, pa su tu ostajali i umirali. Poslije dugo vremena dođe opet jedan kraljević u ovu zemlju, pa je čuo kako neki starac priča o trnovoj živici, kako se iza nje nalazi dvorac i u njemu već sto godina spava prelijepa careva kći Trnoružica, car i carica i čitava dvorska svita. On je još od svog djeda slušao da su mnogi kraljevići dolazili i pokušavali se probiti kroz trnje, ali da su ostajali visiti na njemu. Tada mladić reče:
– Ja se ne bojim. Idem unutra vidjeti lijepu Trnoružicu.
Starac ga je odvraćao, ali on nije slušao njegove riječi. Desilo se da je upravo tada proteklo onih sto godina i došao dan kad se Trnoružica trebala probuditi. Kad se kraljević približio živici, ona se pretvori u velike lijepe cvjetove koji su se sami razmicali i propuštali ga, a onda se opet za njim zatvarali. U dvorištu ugleda konje i carske hrtove kako leže u dubokom snu. Na krovu su sjedili golubovi držeći svoje glavice pod krilima. Kad je ušao u kuću, spavale su muhe na zidovima, kuhar je još držao ruku kao da hoće šćepati momka, a služavka je sjedila pored crnog pijetla, koga je trebalo operušati. Išao je dalje i u dvorani našao čitavu dvorsku svitu kako leži i spava, a gore na prijestolju spavali su car i carica. Sve je bilo toliko tiho da je mogao i svoj dah čuti. Došao je naposljetku do one kule i otvorio vrata male sobe u kojoj je spavala Trnoružica. Bila je tako lijepa da nije mogao oči od nje odvojiti, pa se saže i poljubi je. Kako je poljupcem dotače, ona otvori oči, probudi se i pogleda ga ljubazno. Upravo kad siđoše, probudi se car, za njim carica i cijela dvorska svita i gledahu se začuđenih očiju. Konji u dvorištu ustadoše i stresoše se, psi skočiše i zamahaše repom, golubovi na krovu izvukoše glavice ispod krila, pogledaše oko sebe i prhnuše u polje. Muhe poletješe sa zidova. U kuhinji zapucketa vatra i poče kuhati jelo, pečenje opet zacvrča, kuhar prilijepi momku takvu pljusku da je zajaukao, a služavka operuša pijetla. I kad se sve probudi započe svadba kraljevića i Trnoružice, pa su živjeli sretno do kraja svog života.

trnoruzica

 
Baner

Newsletter

Želite li primati obavijesti o igrama darivanja i novim sadržajima na Lukinom portalu, predbilježite se na naš Newsletter.
KOLUMNE
Baner
Baner
Baner
Baner