- Tatice, je li braco već čovjek?
- Još je dijete.
- A kad će biti čovjek?
- Kad mu narastu brkovi.
- To onda znači da ja neću biti nikad čovjek?
- Zašto?
- Pa kad djevojčicama ne rastu brkovi.
- Nisu brkovi najvažniji.
- Onda bi i kukuruz bio čovjek kad ima brkove. Tatice, hoću li ja biti čovjek kad mi narastu brkovi pod pazuhom?
- Već sam ti rekao da zapravo brkovi nisu važni.
- Sad znam: kad budem teška sedamdeset kilograma, postat ću čovjek!
- Ne cijene se ljudi po tome koliko imaju kilograma.
- Je li tako, tata, kad bi kilogrami bili važni, onda bi i slon bio već deset puta čovjek?
- Nema slon vremena biti čovjek.
- Ozbiljno te sad pitam: kada dijete postane čovjek? Hoće li braco biti čovjek kad mu bude dvadeset godina?
- Rekao sam da se to ne mjeri kilogramima niti godinama. Netko nikada ne postane čovjekom.
- Srdiš me, tatice. Reci, kad onda diojete postane čovjekom?
- Jedno postane čovjek kad osjeti potrebu da otiđe na livadu i razgovara s travama. Drugo kad se samo sjeti da opere majci suđe.
- Treće kad počinje razmišljati o životu, kad mu bude žao ptice u kavezu i pusti je na slobodu ...
- Tatice! Onda sam ja čovjekica i pol.
- Kako to sad odjednom?
- Tako: pustila sam susjedove kanarince iz kaveza u dvorištu.