Iva je odjednom postala samovoljna i prkošljiva. U igri uvijek mora biti u pravu, ističe sebe a druge djevojčice omalovažava; ne pokazuje razumijevanje nego ih bocka zajedljivim primjedbama. Takva je otkako želi biti glavna, u svemu najbolja.
To je djeci dosadilo. Odvratiše se od nje, i Iva ostade sama. Nema se s kime igrati. Kad se potužila mami da je dječaci i djevojčice u dvorištu i razredu izbjegavaju, mama, koja je primijetila njeno ponašanje ali se nadala da je prolazno, umjesto odgovora ispriča joj priču.
- Slušaj dobro! - reče. Pričat ću ti o nevolji jednog ježića. On je, zalutavši, zvao u pomoć šumske stanovnike. Odazvaše se mnoge životinjice, od zeca i hrčka do krilatih ptičica. No, ubodene, ubrzo se razbjegoše.
Luta ježić, ne zna se vratiti u svoj brlog pa od muke plače.
Naposljetku se smilio sovi. Ne slijećući s grane; mudrica ga ovako posavjetuje: "Ako želiš da ti netko od nas priđe, uvuci bodlje!"
"O, hvala na savjetu. Kako se prije nisam toga sjetio!" radosno usklikne ježić.
"Osim toga, odozgo sam vidjela odakle si došao", nastavi sova i krilom mu pokaže smjer kojim treba ići.
Ježić je putem sreo mnogo životinjica. Sve su prihvatile njegov poziv na igru čim je uvukao bodlje.
Dovršivši priču, mama upitno pogleda Ivu.
- Razumjela sam pouku, nasmije se Iva. - Kad zloću zamijenim blagošću, i djeca će se rado igrati sa mnom. Potom pridoda oponašajući ježića: - Kako se toga nisam prije sjetila!