Luka je ušao u kuću i zatekao svog malog brata Edija kako se igra Lego kockama, na stolu u dnevnoj sobi.
- Gdje je mama? - upitao ga je.
- Peje suđe - odgovorio je Edi, ne podigavši glavu.
- A što ti to gradiš?
- Pa što ne vidiš? Zid!
- Malo ti je kriv.
- Nije on ništa kjiv! On je dobaj! To je zid pjotiv lopova.
- Ha! Možeš si mislit! - izjavio je s onom trunkom nadmoći starijeg brata i stao pred kuhinjska vrata. Malo je tako stajao držeći kvaku, skupljajući hrabrost i pročišćavajući grlo.
- Tjeba ti sijup za gjlo - savjetovao ga je mali brat, pogleda i dalje čvrsto uperenog u važan zadatak građenja zida protiv lopova.
- Šuti, ti mali! I kad ćeš već jednom naučiti izgovarati slovo "r" kako treba?
- Ja znam jeći slovo "j". J! Eto ti!
- Hajde, reci Rols Rojs.
- Jols Lojs!
- Reci škrba baba Reza.
- Škjba baba Jeza!
- Ha! Baš si neka jeza - ušao je u kuhinju.
- Mama? Daš mi 50 kuna?
- Za što, sine?
- Za kino.
- Pa zar ti nije baka prekjučer dala pedeset kuna za kino?
- Pa je, ali...
- Što ali? Potrošio si ih na sličice, zar ne? Nemam ti što reći osim da si sam izabrao na što ćeš potrošiti svoj novac, ja ti za to nisam kriva. Morat ćeš preskočiti ovaj film.
- Ali, mama...
Mama ga je samo prostrijelila onim svojim poznatim pogledom, i Luka je znao da nema nikakve šanse nastaviti s ubjeđivanjem. Ali, odjednom se sjetio da mali braco ima kasicu-prasicu punu novaca. Malo ga je grizlo što će mu pokušati "dignuti" lovu iz nje, ali nije imao izbora. I Lana će večeras ići u kino. Možda će opet jesti kokice iz iste vrećice pa će im se ruke dodirivati. Možda će je biti malo strah poslije filma, pa će je morati otpratiti sve do zadnjeg kata u njihovoj velikoj zgradi bez lifta. Možda će ga opet onako milo pogledati pa će njemu trnci poput sitnih mravića hodati uzduž kičme. O, to stvarno nije mogao propustiti.
- Čuj mali... Imaš li ti novaca? - pitao je svoju posljednju šansu.
- Imam.
- Koliko?
- Puno.
- Koliko puno?
Edi je malo razmišljao, a onda je sa sigurnošću izjavio:
- Jako puno. Milijun!
- Posudiš malo?
- Ne. Štedim.
- Ma, za što ti štediš?
- Za bicikl.
- Ma daj... Posudi bratu malo...
- Nema šanse! Ti mi nikad ne vjatiš.
- Škrtico!
- Nisam ja škjtica! Ja štedim! Štedi i ti pa ćeš imati za svašta!
- Hajde, reci otorinolaringologija!
- Otojinolajgologija! Eto ti, na! Idi pisat zadaću, dobit ćeš jedan!
- Ha! - izjavio je na sve to Luka i uputio se prema svojoj sobi, kad ga je na pola puta zaustavilo Edijevo pitanje:
- Bjaco? Jesi li ti lopov?
- Naravno da nisam! - malo se lecnuo.
- Ok, onda... - mirno je rekao Edi, slegnuo ramenima i vratio se gradnji.
Luka je malo sjedio za svojim stolom pokušavajući napisati domaću zadaću iz matematike, ali mu pomisao na Lanu kako sjedi pokraj njega u kinu nikako nije dala mira. Zatim je iz ladice odlučno izvadio sklopivu britvicu koju mu je poklonio djed i tiho se odšuljao u Edijevu sobu. Pokušat će britvicom iščeprkati nešto, a da braco ne primijeti da mu je dirao kasicu. Kad je prišao bucmastoj kasici-prasici, oteo mu se uzdah. Kasicu je okruživao Edijev "dobaj zid pjotiv lopova".
Nije imao srca. Teško je uzdahnuo. Lana... Morat će pričekati neki drugi film. Nadao se da će biti horor. Ovaj će ionako biti vjerojatno neki dosadan. Naslov mu je zvučao nekako ljubavno, i nema šanse da će se Lana uplašiti.
- 1:0 za tebe, braco. Svaka čast! Ah, Lana...