Taj se dodir, po njima, nije trebao nikad dogoditi. Ali, dogodio se, jer se morao dogoditi. Nije bilo ni do njih, ni do nas. Netko je znao zašto. Dok se nije dogodio, nisam ni znala koliko mi je trebao, i koliko sam bila izgubljena upirući kažiprstom na sve strane svijeta pokušavajući prepoznati moju pravu stranu. O, da samo znaš koliko sam zahvalna na tome!
Zato, molim te, oprosti mi sva moja saplitanja dok hodam uz tebe. Oprosti mi sve one dane koji se zovu: "Mislim da ne mogu više". Tvoj me stisak uvijek ponovno i nepogrešivo usmjeri.

Oprosti mi trenutke nestrpljivosti kad sam htjela sve nekako, barem malo ubrzati, pa sam pri tom pravila glupe pogreške vjerujući onima koji su tražili novac da ti pomognu. Tvoj život nikad nije, i nikad neće biti vrednovan nikakvom valutom. To sada, nakon toliko godina, dobro znam. Jer, ti me uporno učiš strpljivosti i mudrosti polaganog hoda. Trebala sam te bolje slušati, tu tvoju bezvremensku mudrost koja ne ovisi o ničijem mišljenju, osim o ljubavi.

Oprosti mi što se ponekad toliko plašim da je taj stisak možda ipak prejak, ili preslab.
Oprosti mi svaku tugu što sve nije onako kako bi trebalo biti, kada mi je većinom vremena jasno zašto si tu.
Oprosti mi svaku ljutnju kad ne vide ljepotu stiska ruke koja jedino može uhvatiti nečiji kažiprst, pokušavajući ga uperiti u pravom smjeru. Ljuta sam ponekad, kad ne vide veličinu tvoje svrhe.

Oprosti mi što sam sve češće umorna kako mi se godine slažu na police života.
Ali, ja znam da ti znaš oprostiti, više nego što ja sama sebi znam.
Jer, ti ne sudiš tuđim nesavršenostima.
Ti jednostavno voliš bez obzira na njih.
Uhvati me za kažiprst, stisni ga jako, od sada tako osvajamo dan po dan. Ukloni moj strah tim stiskom. Njime mi reci:
"Mama, mi se volimo, što ćeš više? Sve ostalo nije na nama. Nikad nije ni bilo."