U jednoj je ruci držao sendvič od pola štruce polubijelog kruha i deset dekagrama parizera. Drugom mi je rukom mahao:
- Dođi da ti nešto pokažem!
- Što?
- Jesi li ikad vidjela nešto tako lijepo? - i pokazao prstom u jednom smjeru. Ja gledam i ne vidim ništa. Samo šumu.
- Što? - pitam opet.
- Gledaj! - gledam, ali i dalje vidim samo šumu.
- Ja niš' ne vidim - priznajem.
- Za što ti onda služe naočale? Jel' vidiš ono najveće stablo? Kao da ima sitne ukrase po sebi? Uskoro će se rasprsnuti u divnih tisuću komada.
- Kako to?
- Svake ih godine pratim.
- Koga?
- Pa, ptice, naravno. Danas je taj dan. Znam, jer se od rana okupljaju.
- Ahaaa....
- Tisuće kilometara s tim nejakim krilima. A mi kukamo za dva koraka. To je snaga. Mi smo "trube" prema njima. Samo "trubimo" nešto.
- Jesi li skupio dovoljno boca?
- Nisam baš... Čekam. Koji prizor! Puni ti srce. Danas sam sit - dignuo je sendvič u zrak.
- A, sutra?
- Sutra je sutra. Sutra ih više neće biti.
- Vidjet ću imam li ja nešto za tebe. Hoćeš li malo jabuka?
- A, što se ti toliko brineš? Kažem ti da sam sit. Radije gledaj.
Htjela sam mu reći da nemam vremena. Baš sam htjela otići. Morala sam obaviti sto stvari. Ali, njegov me pogled prikovao za mjesto. Zagrizao je u sendvič netremice gledajući prema šumi. Gledala sam i ja. Bilo mi je neugodno reći mu da nemam vremena, jer je izgledao usredotočeno i sneno u isti tren, i kao da upravo radimo nešto jako važno.
Odjednom kao da je stablo eksplodiralo. Na tisuće ptica, uz buku, kao da izvikuju pozdrave, vinule su se u nebo. Preletjele su iznad naših glava.
- Svaka vam čast! To se zove snaga i misija. Svi zajedno u novi život!
Pogledao me ozbiljno i opet pitao:
- Sad reci. Jesi li ikad vidjela nešto tako lijepo?
- Nisam - priznajem, fascinirana njegovom oduševljenošću.
- Nisi, jer ne gledaš - mirno je zaključio i zagrizao u sendvič od par kuna.