Likovi: pripovjedač, vjeverica Verica, mudra sova


Pripovjedač:

Šuma nekoć zelena,
vesela i šarena,
sada posve bijela je,
u njoj mirno spava sve.

U svojoj maloj kućici,
u hrastovoj dupljici,
Verica vjeverica jedno pismo piše,
svako malo zastaje i suze briše...

Vjeverica Verica:

Medo, dragi prijatelju moj,
tražim te po šumi svoj,
snijeg je pao bijeli,
svatko se veseli,
a gdje si sada, medo ti
kad možemo se grudati
i snjegovića raditi.

Moje srce nema mira
i tako mi slasnog žira,
ja tražit ću te svud,
poć' za tobom bilo kud.

Kad dođeš u brlog svoj,
ti posjeti hrast moj,
dođi prijateljici
vjeverici Verici.

Pripovjedač:

I tako je Verica
pismo htjela medi poslat,
al' i šumskog poštara
goluba Tihomira
već dugo nigdje nema,
po kom' da ona Medenom
sad ovo pismo sprema.

Tad ugleda na grani,
mudru sovu kako sjedi
i odmah se razveseli.

Vjeverica Verica:

Mudra moja sovice,
draga prijateljice,
ja ne mogu letjeti,
ovo pismo odnijeti,
medi zvanom Medeni.

Njega ovdje znaju svi,
on živi na ledini,
u malenoj jazbini,
al' već dugo vremena
njega tamo nema.

Sad se brinem jako!
Nisam li ga možda
uvrijedila kako,
pa je tužan otiš'o
i nije se javio.

Bi li mogla sovo ti,
njega sada pronaći?

Sova mudra:

Verice, mala vjeverice,
ti morala bi znati,
da mnogi stanovnici šume
zimi idu spati.

Medo zvani Medeni,
zaboravio tebe nije,
u nekoj toploj jazbini
on se sada krije.

Vjeverica Verica:

Pa, jasno je k'o dan,
da prijatelj moj Medeni
spava zimski san!

Sanja snove lijepe,
slatke kao med,
u proljeće će opet doći
čim otopi se led.

Onda ćemo skupa
brati šumsko cvijeće,
još malo pa će doći
i vedro proljeće.