Odlučili se Ivica i Marica opet vratiti
i u zelenu šumicu svratiti.
Drumom, cestom, gore, dolje,
Pred njima je veliko polje.
Sunce ih sa neba prati,
Ljepotu prirode zlati.

U džepu mrvica nemaju,
za novu se pustolovinu spremaju.
A i što će im kad ne trebaju!?
Na svakom se koraku kontejneri redaju.
Prati ih i vjetar koji smeće cestom slaže.

"To da se ne izgubimo", Ivica Marici kaže.

Marica tužno odgovara:
- Al' to nije fora, kad veliki kažu da tako biti mora!

- Ah, ti veliki - Ivica se Marici tuži - kome priroda služi? Zašto tako mora biti? Zar ne treba da nas priroda s cvijećem kiti?
A cvijeće više rasti neće, jer pritišću ga neke teške crne vreće. Eto, sad smo stigli u hladovinu šume, a tu neke razbacane gume!
Ptice drage, ptice mile, prenesite svijetu:
Veliki, ne činite prirodi štetu!
Sve se lako riješiti može,
kad se volja i ljubav slože.
Nek se cvijeće veseli
i trava svoje osmijehe dijeli!

Tako Ivica i Marica pticama rekoše i u svoju priču utekoše!