Profesor  Mozgalić izumitelj je već dugo godina. Izumio je automobilski kišobran, glazbenu kućicu za ptice i električni brisač tanjura. Ali sve to nije bilo dovoljno da postane slavan. Zato je odlučio izumiti nešto posebno, nešto savršeno i tako steći slavu. Noći i dane provodio je u svom kabinetu stvarajući čudo neviđeno.

I nakon puno napornog rada, sretan i ponosan, u prepunoj dvorani  predstavio je svoj novi izum: savršenog robota – Digitalikusa Pametnikusa.

„Digitalikus Pametnikus savršeni je robot koji izvršava sve naredbe. Za njega ništa nije nemoguće i ništa mu nije teško. Pametan je kao da je završio deset fakulteta i pročitao knjige iz svih knjižnica svijeta! Govori sve jezike. Dovoljno mu je reći što želite, i on će to uraditi! Ako trebate savjet, pitajte Digitalikusa Pametnikusa“, hvalio ga je.

A kako bi uvjerio publiku u istinitost svojih riječi, naredio je robotu:

„Digitalikus Pametnikus, papire sa stola posloži u plavu torbu!“

Istog trena, robot je prišao stolu i  posložio papire u plavu torbu.

„Va-ša  za-po-vjed je  i-zvr-še-na!“ rekao je svojim robotskim glasom, a publika je oduševljeno zapljeskala.

Nakon toga, slijedila je nova naredba: „Digitalikus Pametnikus, donesi mi čašu vode!“

I opet je robot poslušao naredbu. Iz bočice je nasuo vodu u čašu i bez  prolivene kapi  pružio je izumitelju Mozgaliću i rekao:

„I-zvo-li-te, va-ša za-po-vjed je i-zvr-še-na!“

Zatim je istu naredbu profesor Mozgalić ponovio na francuskom, engleskom i kineskom jeziku, a robot je svaki put izvršio naredbu i donio vodu profesoru Mozgaliću.

Oduševljenju u publici nije bilo kraja! Pljesak i uzvici:“Bravo! Bravo!“ odjekivali su dvoranom.

A kada se pljeskanje stišalo, jedan dječak iz publike je upitao: „Profesore, mogu li ja nešto pitati  Digitalikusa Pametnikusa?“

„Naravno, samo izvoli“, složio se profesor.

Dječak je prišao robotu i rekao: „Tužan sam. Možeš li me utješiti?“ Robot je krenuo naprijed, pa natrag, zavrtio se u krug i stao.

Dječak je nastavio: „ Pao sam i poderao hlače.Možeš li ih  popraviti? I boli me noga, možeš li je izliječiti? I još bih rado pojeo palačinke s pekmezom!“

Na te riječi Digitalikus Pametnikus nije se niti pokrenuo.  Samo je  neprestano ponavljao: “Biiiip,biiiip,biiiiiip!“  dok su mu treperile lampice na glavi.

„O, polako, polako, dječače!“ uzviknuo je profesor.“ Digitalikus Pametnikus prima jednu po jednu naredbu.“

„Ali rekli ste da je savršen, da je čudo nad čudima.“

„On i jeste savršen. Ali to što si ti tražio od njega je previše. To nitko ne može izvršiti!“

„Netko ipak može“,  tvrdio je dječak.

„A tko?“ upitao je profesor.

„Moja mama“, odgovorio je ponosni dječak .