Lukina mama je zaključila kako je došlo vrijeme da Luka  upozna i drugo prijevozno sredstvo osim automobila, pa smo se Luka i ja jednog utorka prvi puta vozili vlakom.

Avantura je počela na željezničkom kolodvoru. Kolodvor je zanimljivo mjesto. Tu možeš popiti sok, kupiti pecivo i novine, a što je najvažnije, tu se kupuju karte za  vlak. Jedna teta sjedi iza prozorčića i za novac ti da kartu kada kažeš u koje mjesto putuješ i u koliko sati. Lukina mama je kupila kartu do Siska za sebe i Luku u 15 sati. Za mene nisu kupili kartu jer  sam mali i sjedim Luki u krilu pa ne zauzimam posebno mjesto u vlaku.

Kolodvorom prolazi puno ljudi s koferima i putnim torbama i velika je gužva. Lukina mama je rekla: „Luka, ovdje je puno nepoznatih ljudi. Moraš me uvijek držati za ruku.“ Luka ju je poslušao, a mene je još čvršće zagrlio.

Dok smo bili na kolodvoru, Luki i meni bilo je čudno što nigdje nismo vidjeli niti jedan vlak.

„Mamice, kako ćemo mi putovati vlakom kada ga ovdje nema?“ pitao je Luka.

„Vlakovi su na peronu, upravo idemo tamo“, odgovorila je mama.

Uskoro smo stigli na peron, a vlakovi su bili na peronu, baš kao što je rekla Lukina mama.

Bilo ih je puno. Dolazili su i odlazili po sjajnim tračnicama, a neki su stajali parkirani čekajući putnike.

Sjeli smo na klupu kako bi pričekali dolazak našeg vlaka. Ja sam se lijepo smjestio Luki u krilu pa smo zajedno razgledali što se događa na peronu. Zanimljiv nam je bio čovjek u plavom odijelu i plavoj kapi jer je stalno zviždao zviždaljkom i mahao zastavicom. Sličio nam je na dirigenta. Činilo se kako je jako važan jer su svi vlakovi slušali njegovu zviždaljku i zastavicu.

„Kad odrastem, ja ću raditi isto što i ovaj čovjek u plavom odijelu“, rekao je Luka.

„A ja ću biti tvoj pomoćnik“, dodao sam ja.

Ubrzo je na peron stigao i naš vlak. Čovjek sa zastavicom i zviždaljkom je mahnuo, jako zviznuo i vlak se zaustavio. Ušli smo u vlak. Prolazili smo uskim, dugačkim hodnikom s puno vrata i gurali smo se s drugim putnicima. Ja sam svojom šapicom čvršće stisnuo Lukinu ruku jer sam se plašio da me netko u toj gužvi ne odvoji od Luke. Lukina mama je otvorila jedna od vrata i našli smo se u jednoj praznoj sobici s lijepim sjedalima.

„Evo, ovo je naš odjeljak zvani kupe; tu ćemo se smjestiti“, rekla je Lukina mama.

„Gdje ćemo sjesti, Nani?“ pitao me Luka.

„Ja bih želio sjediti do prozora“, odgovorio sam.

„I ja isto“, rekao je Luka. Tako smo se smjestili kraj prozora. Ubrzo je vlak krenuo. Zabavno nam je bilo to što za vrijeme vožnje nismo morali sjediti vezani u sjedalici kao u automobilu. Mogli smo šetati i stajati. Ubrzo smo se umorili od stajanja, pa smo sjeli tako da je vožnja opet sličila onoj u automobilu. Luka i ja malo smo gledali kroz prozor,  malo pili sok i  čitali nazive stanica na kojima je vlak stajao kako bi ušli novi putnici. Tu nam je malo pomogla Lukina mama jer nismo znali sva slova.

Putovanje je završilo kada je vlak stigao na peron u Sisak. Izašli smo iz vlaka, a na peronu nas je već čekao Lukin djed i veselo nam mahao. Luka je sa mnom u naručju potrčao prema njemu, nestrpljiv da ga zagrli i ispriča mu sve o našem putovanju vlakom.