Jednoga svibanjskog jutra na šumskoj čistini izbila je svađa.

– Joj, jooj, hraste grubijane! Olabavi  korjenčiće oko mojega podanka! Joooj! – narogušila se šumska jagoda. – Prečvrsto me  grliš pa do mojeg cvata ne  dopire dovoljno hranjivih  sastojaka za razvoj sočnih crvenih plodova.

– Jedva te se vidi, jagodice, a  kričiš za dvojicu! – odgovori joj  hrast. – Uostalom, ja sam vrlo korisna biljka. Mojim se plodovima hrane divlje svinje, srne i jeleni. Čaj od moje mlade osušene kore pije se protiv proljeva, protiv upale želučane sluznice i kao kupka za liječenje kožnih bolesti.

– Važna sam i ja, oholo drvo! – podsmjehne se jagoda i nagazi mu podankom na kraj korijena. – Mojim se zrelim plodovima hrane i ljudi i  životinje. Čaj od mojega osušenog lišća  liječi slabokrvnost.

– Pokazat ću ja tebi, jezičava šepirušo! – naljutio se hrast i   korjenčićima počeo stezati obruč oko jagodina struka.

– Smiri strasti, hrastovino, sirovino! – isprsila se preslica koja je rasla u blizini. – Važna je mjera. Mjesta ima za sve. Svaka biljka nešto liječi.

– Pst, neugledna konjska repino! – dreknuo je hrast. – Usitnit ću te u hipu vrhom korjenčića!

– Lako se zdravom busati u prsa! – reče  preslica. – Prehladiš li mjehur, preklinjat ćeš me da ti od svog lišća skuham čaj.

– Kao da gorostasa poput mene može smlaviti upala mjehura! – hihotao je hrast. –  Ne želiš li od sebe smućkati splačinu, medvjetka i kilavica s druge strane brijega skuhat će se s radošću. Jedva čekaju da mi ugode!

– Ohol si i umišljen kao i obično! –  javi se bršljan omotan oko hrastova debla. – Budeš li gnjavio slabije od sebe, sposoban sam i za neugodnije zagrljaje. – Bršljan zategne jače svoje tijelo oko hrasta.

– Tja! Nabusita povijuša prijetila bi hrabrom orijašu! – skočio je  hrast i počeo plesati trbušni ples kako bi olabavio bršljanov zagrljaj.

Kako zagrljaj nije popuštao, hrast se  naljutio i zamlatarao granama. Jedna je grana  izranila jagodi cvjetne obraze, druga slomila preslicama zglobove na nogama, a treća je bez milosti vijala po listovima bršljana kako bi ga stresla s hrastova tijela.

Toga trenutka šumskom čistinom naiđe skupljač ljekovitog bilja.

– Kakva je to cika?  – osvrne se znatiželjno uokolo.

Nastane opća tučnjava. Jagoda je čupala  preslicu za kosu, preslica se zalijetala u hrastovu  bujnu frizuru, bršljan je vitlao  stabljikom kao lasom iznad jagodine glave, hrast je dugačkim razgranatim rukama mlatio kud je stigao i koga bi dohvatio. Tek kad su jagodi raskrvarili nos, preslici slomili kralježnicu, bršljanu posjekli ruke, a hrastu ogulili kožu, nastane mrtva tišina.

– Aj, jaj jaj! Oko mene sebičnjak do sebičnjaka i nitko ne poštuje tuđu posebnost –  s prijekorom će skupljač bilja.

Nabere bršljanova lišća u jednu vrećicu, listove jagode  u drugu, igličastu preslicu u treću… i, napokon, posljednju vreću napuni mladom hrastovom korom. – A od svake se biljke nakon sušenja priprema  jedinstveni ljekoviti napitak.