Tri vršnjaka, Miro, Vito i Roko bila su  tri vrlo živahna i nestašna dječaka. Izmišljali su neobične, katkad i vrlo opasne igre. Najradije su se igrali razbijajući razne predmete o zidove ili stijene. Toga dana  na morskoj obali natjecali su se tko će kamen razbiti u najviše komadića. Ponestalo je i kamenja, a  nisu se uspjeli dogovoriti čija ih ruka razbija najbrže i u najviše dijelova. Žurno su i žustro  nastavili trčkarati obalom u potrazi za novim kamenjem ili predmetima koje bi razbili. Ubrzo su naišli na tri odbačene staklene boce. Svatko je tvrdio da će se upravo njegova razletjeti u najviše komadića. Nisu ni primijetili da  boce nisu prazne. Svaki dječak uzme jednu bocu i  sva trojica se smjeste  nasuprot stijene, spremni za nadmetanje.

– Hej, zašto bi me razbio? – progovori prva boca kad Miro zamahne njome prema stijeni. – Bila sam nepažljiva i otkotrljala se s broda. Želim ponovno ondje živjeti. Pomozi mi da se vratim!

Dječak zadrži ruku u zraku i s čuđenjem pogleda bocu.

– Zašto si zastao?  – upita Vito, i sam zamahnuvši svojom bocom prema stijeni.

– Hej, zašto bi me razbio? – progovori  i njegova boca. – U meni je bio eliksir života. Rado bih da me opet ispune njime.
Vito također zadrži ruku u zraku i s čuđenjem pogleda bocu.

– Što čekate? Hajdemo ih istodobno razbiti! – zamahne i Roko bocom prema stijenama. – Jedan, dva, tri... Sad!

– Zašto bi me razbio? – šapatom će i njegova boca.

– Ta moja boca govori! – usklikne Roko i pažljivo je promotri. – Gle, poruka je u njoj!

– Govori i moja!  – klikne Vito i također pažljivo promotri bocu – I u mojoj je poruka.

– Moja također govori! – prizna i Miro. – I u njoj je poruka.

S nestrpljenjem otvore boce i u sve tri pronađu iste poruke:

»Ja sam boca od recikliranog stakla. Imala sam već nekoliko zanimljivih života. Ako me odbaciš na označeno mjesto, omogućit ćeš mi novi život, a sebi čist okoliš.«

Sva trojica bez riječi odu do spremnika za staro staklo i polako svatko svoju bocu ispusti u nj.