Toga jutra  s prvim tracima sunca gorski se potočić  probudio sa  željom da se što prije okupa u moru.

– Mani se lude želje! – dovikne mu potočić koji se budio s  druge strane planine. – Stigneš li do mora, više ne postojiš! Postaješ more…

– Svašta! – otklokoće prvi potočić i, vragolasto namigujući Suncu, strmoglavi se niz stijenu.

Veselo je grgoljio, preskakivao kamenje, napajao životinje i ptice i umivao stare panjeve. U predvečerje dožubori do modrooke rječice.

– Bog, potočiću! – pozdravi rijeka. – Kamo toliko žuriš? Volim tvoje društvo.

– Hm, i ja volim tvoje bistre modre oči i nježan zagrljaj. No žurim do velike rijeke.

– Zadavit će te ta rječetina!

– Ispunit će mi želju da se već u ranu zoru kupam u plavome moru…

S prvim rumenilom na istoku potočiću zatutnji nad glavom,  zagrcne se od  bljutavoga gutljaja, nešto ga snažno zgrabi za srce  i povuče prema dnu.

– Ej, rječino! Pregrubo me stežeš! Samo me odnesi prema moru, molim te! Jooj, ma jesi li gluha, rječurino, gušiš me! Joooj! Upomoooć!

Velika rijeka namjesti svoje goleme dlanove, i pohotno posrče svježi gorski potočić.

– Pravo osvježenje! – odahne s olakšanjem.  – Dat će mi snage za novi dan u borbi protiv onečišćenja.