Nestašna djevojčica Lenka na svakom je koraku uživala drugima zagorčavati život. U slastičarnici bi naručila sladoled, a onda brzo istrčala ne plativši ga. Namjerno je ostavljala i čašu na rubu stola, koja bi  onda treskom pala i razletjela se u komadiće. Učenicima u hodniku škole namjerno je  podmetala noge kako bi ih drugi zbog spoticanja ismijavali.

Toga je dana u samoposluživanju bila u kupovini s majkom. Čokoladnu torticu koju je dohvatila s police nije stavila u košaru nego ju je kradom ugurala u džep. Kad je majka krenula prema blagajni, tortica se u Lenkinu džepu pobunila:

– Izvadi me! Moraš me kupiti, a ne ukrasti!

– Buniš se bez veze! – stiskala ju je bijesno Lenka. – Kupljenu ili ukradenu, svejedno ću te pojesti.

–  E, neću da me jedu djevojčice kradljivice! – ljutito  će čokoladna tortica. Svom snagom iskoprcala se iz Lenkina dlana i skliznula na pod, upravo pred blagajničine noge. Lenka se okrenula na drugu stranu i hitro odmakla do police s igricama.

– Je li pala iz vaše košare? – upita blagajnica Lenkinu majku.

– Naplatite, molim! – reče ona. – Moja djeca Lenka i Davor najviše ih vole.

Kad se Lenka vratila do blagajne, mama joj pruži čokoladnu torticu. Tortica poskoči i, umjesto u Lenkin dlan, spuzne ponovno na tezgu.

Poskakujući i vriskajući, vješto je izbjegavala Lenkinu ruku. Nakon nekoliko novih bezuspješnih posezanja Lenkinih prstiju za torticom  i bojazni da mama primijeti kako se događa nešto neobično, Lenka reče:

– Spremi je za Davora. Danas mi se ne jede tortica.