Drage djevojčice i dobre prijateljice Marika i Iva dijelile su brige i radosti iste školske klupe. Marika je bila marljiva i uredna, a Iva lijena i neuredna učenica. Iz Ivine pernice, s tugom u očima, provirivale su olovke i bojice tupih vrhova. Zavidjele su zašiljenim i uredno složenim bojicama i olovkama u Marikinoj pernici.

Jednog dana  jednoj olovci dosadi biti beskorisna. Smogne hrabrosti za bijeg. U dva skoka šmugne u Marikinu pernicu. Marikino  šiljilo odmah joj zaoštri nos i pruži joj priliku da napiše zadaću. Divila se tragu koji je u bilježnici ostavljala u obliku crteža, brojki i slova. Ubrzo su za olovkom u Marikinu pernicu pobjegle i Ivine bojice.

– ­Pomozi i  nama da pokažemo što znamo!

Marika ih sve brižljivo zašilji i s veseljem počne crtati djecu kako se, obasjani žarkim ljetnim suncem, kupaju i igraju na morskoj obali. Ivi se dopadne Marikin crtež.

– Posudi mi bojice da i ja dotjeram svoj crtež – zamoli  Mariku. – Moje ne boje lijepo kao tvoje.

– Ali to jesu tvoje bojice! – reče Marika.

– Moje?! –  u čudu će Iva.

– Evo! Šapnule su mi da vole biti zašiljene. Sviđa im se,  kao i mojima, crtati vesele i živopisne crteže! – pruži Marika Ivi njezine bojice, uredno zašiljene.