Danas je Mo tužan, a tada uvijek želi biti sam; nestane u šumi, šeta i razmišlja.

Sve je tako mirno, čak je i potok kojeg obično susreće ušutio. Mo ga je pozdravio, a potok je samo nešto progrgljao, pa tužno rekao:
- Čitavo ljeto sam bio žedan, vidim, i oblaci se odmaraju. Kad će konačno zatvoriti svoje kišobrane i poslati kišu? Ipak, jedva čekam zimu kako bih se zaledio. Bit će mi lijepo, odmarat ću se i čekati proljeće.

Mo ga je pažljivo slušao i promatrao stabla koja je već nježno zagrlila jesen. Kesteni su velikodušno skinuli bodlje, a lješnjaci još čekaju, umotani u svoje smeđe boje.

- Ali, što ja želim? - zapitao se Mo. Imam snagu, brzinu, mogu sve preskočiti i dodirnuti... jesam li umišljen? Što je moja snaga?

A onda se sjetio Buge.
- Gdje je ona? Čitavo ljeto je nisam vidio, a Buga je moja draga prijateljica pčela. Znam, uskoro joj je rođendan! Ah, da, sjetio sam se! Napisat ću joj pismo.
                                               
PISMO

Što ti želim pokloniti za rođendan?
Želim ti pokloniti snjegovića. Čekat će te na balkonu.
Kada dođeš, moći ćeš ga odmah vidjeti. Bit će mali, plavih očiju, pomalo nespretnih ruku, a u jednoj će ruci držati rođendansku svjećicu. On voli kad mu je hladno, voli piti limunadu i sa suncem se igrati skrivača. Možeš ga učiti crtati, možete zajedno igrati badminton, klizati u susjedovom vrtu, a zatim ga možeš sakriti u neku novu zimu, prije negoli ga sunce odnese.
 
Tvoj prijatelj Mo