Ranim jutrom

kad se pijetli bude,

mali vrapčić vreba

tihe, snene ljude.

Vrijedne, radne mrave

koji uvijek jure

poslu, školi, službi

odgovorno žure.

Ciljajući spretno

vrapčić skoči sretno

Marku kiflu čupa

u smijehu se kupa.

Sreća uto posta

vrlo kratka vijeka

vrapčića nam malog

nevolja dočeka.

Predajuć se bijegu

izgubi kontrolu,

te udari krilom

u Markovu školu.

Zamrači se vrapcu

ko nikad do tada;

„Gotov sam i umro!“

kliknu ptica mlada.

No varka to bješe

sve je krivo bilo,

ono što ga boli

jest slomljeno krilo.

„Kud ću, što ću, jadan?!“

glasno cvrči tat

u pomoć mu stižu

Marko i njegov brat.

Nježno dižu vrapca

pregledaju krilo

ljuljaju ga nježno

toplo, drago, milo.

Gips mu slažu mali

s papirom i špagom,

svaka bol i srdžba

nestaje netragom.

Ptici maloj odmah

minu bol i strah

zaboravi ona

na prethodni krah.

Prijatelje nove,

iznenada stječe

hvataju je jaki

osjećaji sreće.

Sram ga ipak mori

ne previše, malo

jer je netom prije

nemilice krao.

Tad ugleda vrabac

mrvu malu kruha

na slomljenom krilu

vrlo blizu uha.

Pruži mrvu Marku

i njegovu bratu,

te poruči njima

nek oproste tatu.

Dječaci se tada

veselo nasmiju

i zagrle slatko

ovu ptičju liju.

Postade im otad

naš vrabac ljubimac

kojeg voli svaki

u naselju klinac.

Tad Kifla mu posta

smiješno, novo ime,

a vrabac se složi

sa svačim i svime.

Pristade da Kifla

sva djeca ga zovu,

a on se predade

novom kućnom lovu.

Gdje veselo pjeva

i na žicu sjeda

ne boji se više

ni gladi ni leda.

A kad dođe sunce,

obećanje sluša,

ponovo će vrapčić

šumu da okuša.

Gdje dječaci grade,

govore mu plan,

visoko na šljivi,

pravi ptičji stan.

Do tada se Kifla,

bespoštedno gušta,

u toplini doma

penje se i spušta.