Petra i Marta žive vrata do vrata.

Zajedno u igri, od jutra do mraka.

Raspored je jasan bio:

kroz jutro skrivača i na stablo penjača,

rolanje i bojanje, lutkice i puzlice.

Ručak bi se pojeo na brzaka,

pa dalje u igru sve do mraka.

A onda se pojavio nekakav čudan virus,

kojemu dajem naaajveći minus.

Potjerao djecu iz parkova i s ulica,

jedino sigurno mjesto, postala je kućica.

Petra i Marta, dvije glavice mudre,

iziđoše svaka na svoj balkon,

pa se na daljinu druže.

Proći će i ovi dani,

djeca će se opet igrati vani.

Do tada, Bože, imam jednu molbu:

balkonić za svako dijete i dnevno barem jednu bombonu.