O JEDNOM DOBROĆUDNOM MRAVU

- Oprosti, pužu, što preko tvoje kuće jurim, no večeras strahovito žurim.
- U principu me prolaznici ne smetaju; naravno, ukoliko odviše ne zanovijetaju. Marljiv mravić poput tebe pojma nema kakvih sam maločas imao problema. Zamisli samo, neka je besposlena stonoga odlučila da bi se ona rado skućila pa se za moje stambene prilike raspitivala i mogu reći da me čak namjerno izazivala tvrdeći da ima stotine i stotine nogu.
- Molim te, pužiću, nemoj se uzrujavati; najbolje ti je sve to prespavati.
- Ali, mraviću, ako sutra dovede još i svog muža, a on me sa svojih stotinu nogu za ticala izvuče iz moje vlastite kuće, ostao sam gol golcat i bez stana pa ću prvom grabežljivcu poslužiti kao hrana.
- Nemoj, pužiću, sve tako crno gledati ni stonoginim prijetnjama nasjedati. Ona ti uopće nema stambenih problema. Uvjeravam te da sam je vidio jučer kako se ispod kamena u svoj komforni hodnik vuče. Nju, zapravo, tvoja kućica nimalo ne zanima.
- Hvala ti što si mi to rekao, inače bih bio uznemiren danima. Ako hoćeš, možeš kod mene noćas spavati; nećeš mi nimalo smetati ni dodijavati.
- Hvala, navratit ću koji drugi puta jer bi mama bila jako ljuta da se ne vratim kući; mogla bi me i istući. A i tebe ne bih htio više zadržavati.
- Ah, nemoj me nasmijavati! Ti znaš da ja ne vodim računa o vremenu i sasvim mi je svejedno što sam u Maksimiru, iako sam već mogao biti na Sljemenu.
- Spori moj prijatelju, ako smijem primijetiti, ja se s tobom ne bih mogao poistovjetiti. Takva ti je narav i takvim te prihvaćam, druže,
ali mravac je stvoren da trčkara, a ne da puže. Zbogom, i nemoj me krivo shvatiti; stvarno se moram hitno kući vratiti.