O JEDNOJ NE BAŠ UVIJEK MUDROJ SOVI

- Hu, huuu! čemu, pužu, tako žalosno lice? Sjeti se stare poslovice: Svaka ptica svome jatu leti!
- Teta sovo, mravić nije odletio nego odbrzao i na ponuđeno prijateljstvo nije trzao.
- Ti si, pužiću, njegov odlazak krivo shvatio; on se samo na spavanje kući vratio. Sutra ćeš ga vidjeti bar pedeset puta kako s kraja na kraj livade luta.
- Doista? Sada mogu i ja mirno leći. Znaš, teško je prijatelja steći.
- Hu, huuu! To su stvarno mudre riječi! Ako mi još kažeš jesi li vidio jednog miša kako niz livadu sto na sat šiša, možeš i na moje prijateljstvo računati.
- Jesam, jesam, no dok sam ticala okrenuo, on je već tko zna kamo skrenuo.
- Huuu, pužiću, sporost mi se tvoja još strašnijom čini kad je prispodobim mišjoj brzini, ali što je-tu je: ti se ne možeš promijeniti,
a prijatelje se mora onakvima kakvi jesu cijeniti. Zbogom, pužiću, žurim da mi ne pobjegne večera; pojest ću je slasno bez soli i šećera.
- Ne vrijedi, teta sovo, loviti tog brzorepog stvora; on ti je već preko sedam gora i sedam mora. Osim toga, čini mi se da imaš malo previše kila; da legneš bez večere, ujutro bi sigurno mršavija i ljepša bila.
- Sada vidim da si mi prijatelj pravi; slična se ideja već i meni motala po glavi. Još jednom zbogom, pužu, i laku noć ti želim! Svom se vitkom stasu unaprijed veselim.
- Zašto li me škaklja zadnja noga desna? Nije mi valjda cipela postala pretijesna?
- Ma nije, klupo, to te škaklja mali miš.
- Gubi se, drzniče, iš!