Tri vršnjaka, Miro, Vito i Roko bila su tri vrlo živahna i nestašna dječaka. Izmišljali su neobične, katkad i vrlo opasne igre. Najradije su se igrali razbijajući razne predmete o zidove ili stijene. Toga dana  na morskoj obali natjecali su se tko će kamen razbiti u najviše komadića. Ponestalo je i kamenja, a  nisu se uspjeli dogovoriti čija ih ruka razbija najbrže i u najviše dijelova. Žurno su i žustro  nastavili trčkarati obalom u potrazi za novim kamenjem ili predmetima koje bi razbili. Ubrzo su naišli na tri odbačene staklene boce. Svatko je tvrdio da će se upravo njegova razletjeti u najviše komadića. Nisu ni primijetili da  boce nisu prazne. Svaki dječak uzme jednu bocu i sva trojica se smjeste nasuprot stijene, spremni za nadmetanje.

"Hej, zašto bi me razbio?", progovori prva boca kad Miro zamahne njome prema stijeni, "Bila sam nepažljiva i otkotrljala se s broda. Želim ponovno ondje živjeti. Pomozi mi da se vratim!"

Dječak zadrži ruku u zraku i s čuđenjem pogleda bocu.

"Zašto si zastao?, upita Vito, i sam zamahnuvši svojom bocom prema stijeni.

"Hej, zašto bi me razbio?", progovori  i njegova boca, "U meni je bio eliksir života. Rado bih da me opet ispune njime."
Vito također zadrži ruku u zraku i s čuđenjem pogleda bocu.

"Što čekate? Hajdemo ih istodobno razbiti!", zamahne i Roko bocom prema stijenama, "Jedan, dva, tri... Sad!"

"Zašto bi me razbio?", šapatom će i njegova boca.

"Ta moja boca govori!", usklikne Roko i pažljivo je promotri, "Gle, poruka je u njoj!"

"Govori i moja!", klikne Vito i također pažljivo promotri bocu, "I u mojoj je poruka."

"Moja također govori!", prizna i Miro, "I u njoj je poruka."

S nestrpljenjem otvore boce i u sve tri pronađu iste poruke:

"Ja sam boca od recikliranog stakla. Imala sam već nekoliko zanimljivih života. Ako me odbaciš na označeno mjesto, omogućit ćeš mi novi život, a sebi čist okoliš."

Sva trojica bez riječi odu do spremnika za staro staklo i polako svatko svoju bocu ispusti u nj.