Moje ime je Marta. Izabrali su ga mama i tata jer sam se rodila u trećem mjesecu. Moja se sestra zove Maja. Sigurno ste već pogodili, rodila se u petom mjesecu. Tata i mama nikako ne mogu naučiti da se kod nas u Hrvatskoj koriste domaća imena mjeseca. Mart više nije mart nego ožujak, a maj je svibanj. Nismo nas dvije krive što nam roditelji nisu nimalo maštoviti. Uostalom, ime je ime. Ljudima nadjevaju svakakva imena.

 Ja imam devet i pol godina i idem u četvrti razred. Sestra ima osam i ide u drugi. Problemi su nastali onog dana kad smo dobili zadatak da za domaću napišemo porijeklo svog imena.

 Dobra sam učenica. Nisam najbolja u razredu ali se trudim. Zadaću sam napisala najbolje kako sam znala. Malo su pomogli tata i mama. Da sam znala kako će mi se u razredu smijati, taj bi dan zakasnila na prvi sat i ostala sjediti na hodniku. Makar dobila neopravdano.

 Prezime mi je Babić i prva sam u imeniku. Prva sam morala pročitati svoju zadaću.

 Svemu je kriv Jurica Baković. U imeniku je odmah iza mene. Nije glup, ali je lijen i bezobrazan. Znam da nije napisao zadaću. Rekao mi je to na putu do škole. Tražio je da na brzinu napišem i njegovu. Pa odakle da ja znam zašto se on zove Jurica?! Rekla sam da mi je žao. Da ne mogu. Trebao je pitati roditelje. Rekao mi je da ću to skupo platiti. Nije mi bilo jasno zašto je mene pitao kad u razredu ima i boljih učenika.

 Moja zadaća je bila kratka. Učiteljica je rekla da nije loša i dala mi četvorku. Pitala je učenike da li imaju kakav komentar. Javio se Jurica. Pitao je da li me umjesto Marta mogu zvati Ožujka. To je svima bilo smiješno. Onda mu se pridružio i Petar. Rekao je da bi onda imala ime kao poznato pivo. Gotovo cijeli razred se smijao. Učiteljica ih je pokušala smiriti. Ja sam bez pitanja istrčala iz razreda i otišla na W.C. da nitko ne vidi da plačem.

 Kad smo išli kući, djeca su se smijala i zezala me. I to sve na nagovor Jurice.

 Počeli su me gnjaviti skoro na svakom odmoru. Kad smo išli kući slijedili su me i nadjevali ružna imena.

 Jurica je,  kad smo poslije nastave išli kući,  nahuškao dosta svojih prijatelja da mi se rugaju. Mogla sam im reći da znam da je to napravio jer nije imao zadaću i htio se osvetiti. Ali nisam. Nikad nisam bila tužibaba.

 Na satu su me gađali gumicama i smotanim papirićima, a kad bih se okrenula da vidim tko je to učinio, učiteljica je opominjala mene. Rekla je da se stalno vrtim i ometam nastavu. To je trajalo skoro cijelo polugodište. Onda sam jedan dan rekla učiteljici da ja nisam ništa kriva. Rekla mi je da nisam pristojna i poslala na razgovor pedagogu. Ovaj put iz inata nisam htjela plakati. Nisam htjela da misli da sam neka bezvezna plačljivica. Pedagogica se činila dobra. Rekla je da na razgovor pozovem i svoje roditelje. Došla je samo mama jer tata nije imao vremena “za te gluposti”. Sada sam se iznenadila jer je pedagogica pozvala i moju učiteljicu i više nijedna nije bila ljubazna. Rekle su da sam kriva jer sam bez pitanja izašla iz razreda, da se vrtim pod nastavom i da je to loš primjer ostalima. Rekla sam da sam bila tužna jer su mi se Jurica i njegovi prijatelji često rugali  i da me pod nastavom često gađaju papirićima. Učiteljica je rekla da ona nije nikoga vidjela da me gađa. Naravno, rekla sam, niste mogli vidjeti kad su to su radili dok ste bila okrenuta prema ploči.

 Nisu me slušali. Rekli su mami i meni da sam dovoljno velika da shvatim šalu. Meni to nije bila šala. Nije smiješno kad ti se gotovo cijeli razred smije bez veze. U razredu je bio i dječak koji se zvao Majkl i to je svima bilo cool. Ime mu čak nije bilo ni ispravno napisano. Vidjela sam da se jedino Ružica i Vesna ne smiju. I Nikola je bio ozbiljan. Učiteljica je htjela biti duhovita pa je rekla da ako mi se moje ime ne sviđa, mogu ga promijeniti. Rekla sam joj da mi se moje ime sviđa i da ga neću mjenjati radi nekih budala. Onda se ona uvrijedila i rekla da ja mislim da je i ona budala. Zašto je ponekad s odraslima tako teško razgovarati?

 Moja se mama tada jako, jako naljutila. Slijedeći dan, prijavila je buling. Nisam znala što je to ali sada znam.

 Upisali su me u školu koja je malo dalje od kuće. Krećem pet minuta ranije. Ovdje mi je dobro. U klupi do mene sjedi djevočica koja se zove Julija.