Ana je stanovala s mamom u starom dijelu grada Zagreba, blizu Griča. Imala je samo pet godina, a čuvala ju je baka iz susjedne ulice. Nije to bila njezina baka, ali je Anu jako voljela. Njezina djeca i unuci su vec odavno odrasli ljudi i na žalost nikad nisu imali dovoljno vremena za posjete. Mala Ana bila je istovremeno vrlo umiljata, ali i tvrdoglava i baka je uvijek morala biti na oprezu. Iako su često uvjeravale jedna drugu tko je u pravu, ponekad su se čak i posvađale, nisu mogle jedna bez druge. Kako Anina mama nije imala novaca da plati čuvanje, a baka nije o novcu htjela ni razgovarati, pomagala joj je očistiti stan i donijeti namirnice iz trgovine. Kad bi se vraćala s posla, zajedno bi popile čaj. Za sve tri to su bili posebni trenuci koje ce pamtiti cijelog života. Idila je trajala oko godinu dana.
Jedno jutro kad su pozvonile nitko se nije javljao. Dok su tako čekale pred vratima, iz susjednog stana je izašla jedna gospođa i rekla im da je baka prošle večeri pala i slomila nogu i da se sad nalazi u Vinogradskoj bolnici. Bio je to šok. Ne zato što Ana nema s kim ostati, već zato što su obje baku jako voljele.
- Ana, što ćemo sada? Hoćeš li moći ostati sama doma?
- Naravno, pa već skoro svi moji prijatelji ostaju sami. Ako sam već upisana u školu znači da sam već velika. Biti ću dobra, mama...
Mama je otišla na posao s glavom punom briga...Što ako....ali...Ma ne, bit će sve u redu...a ipak...
Nestrpljivo je čekala da završi radni dan, iako je bar pet puta telefonom provjeravala da li je sve u redu. Tako su prolazili dani. Mama i Ana posjećivale su baku u bolnici, a onda su doznale da se baka više neće vratiti u svoj stan. Njena djeca su joj osigurala mjesto u domu umirovljenika jer nisu mogli o njoj voditi brigu. Baka je otišla u drugi grad i uskoro gotovo nestala iz Anina života. Povremeno bi se čule telefonom i obećavale jedna drugoj da će se uskoro vidjeti.
Stiglo je proljeće. Prvi topli dani izmamili su dječurliju u parkove. Izašla je i Ana. Bila je izgubljena jer nije imala puno prijatelja. Samo se Boris želio s njom igrati, ali i to je kratko trajalo, jer su ih djeca zadirkivala: -Boris i Ana, vjenčat ce se jednog dana!..
Izbjegavala je više odlaziti u park. Popela se na tavan i kroz prozorčić promatrala djecu kako se igraju. Subotama i nedjeljama još se i našlo društvo za igru, ali radnim danima je većina djece bila u vrtiću. Jednog dana uzela je metlu i počistila dio tavana od prašine i
paučine. Tu je napravila svoj “stan”. Donijela je kartonsku kutiju sa svojim igračkama. Izvadila bi svoju lutku i s njom razgovarala. Kako su dani postajali topliji, tako je i na tavanu postajalo toplije. Otvorila je prozorčić da prozrači tavan, a onda je na svoje veliko iznenađenje, odmah s vanjske strane, otkrila gnijezdo. Iz gnjezda je povremeno provirivao repić.
- Gle, ptičice!....pomisli Ana, i polako se pomakne da ih ne preplaši.
I zaista, bilo je to lastavicje gnijezdo. Lastavice su se vratile i u svojem starom gnijezdu ponovo položile jaja.
- Oh, to će biti moja mala tajna!...Svi imaju tajne....a moja tajna nese jaja, leti i cvrkuće. Takvu tajnu nitko nema!
Te večeri Ana prvi puta, nakon dugo vremena, nije tražila da joj mama priča priču prije spavanja.
- Ne mama, hvala, ja sam vec velika djevojčica. Na jesen ću u školu, ne trebaš mi više pričati priče.
Bilo je to iznenadenje. – Da, pomislila je mama, moja djevojčica raste...Možda sutra...možda ce sutra htjeti priču...
Sutradan, a i dan poslije ponovilo se isto. Čudno...
- Ana, reci mi o čemu razmišljaš prije spavanja, sada kada ti više ne trebaju moje priče?
- Ali mama....pa ja imam svoju vlastitu priču, svoju malu tajnu o kojoj razmišljam.
- No, to su samo djecje maštarije - mislila je mama i odustala.
Sve češće se dešavalo da se Ana ne javi na telefon kada bi je mama zvala s posla.
- Pa gdje je ta djevojčica? Uvijek tvrdi da je kod kuće....
Dani su prolazili i mama je bila sve zabrinutija. Odlučila je provjeriti što se kod kuće događa. Uzela je slobodan dan, i umjesto na posao, ujutro je otišla na tržnicu i u trgovinu po svježi kruh. Zatim se vratila kući. I gle, stvarno, Ana nije bila u svom krevetu. Sve u
njezinoj sobi bilo je uredno pospremljeno. Tada mama primjeti da nedostaje kartonska kutija s lutkom i drugim igračkama.
- Pa gdje bi to dijete moglo biti tako rano? Ovdje se događaju neke čudne stvari....-
Uskoro je začula veselo skakutanje po stepenicama i otvaranje vrata.
- Mmmmmama...pa ti si doma, - zbunjeno je promucala djevojčica
- Gdje si bila otišla tako rano?
- Ali mama, to je moja tajna...
- A smijem li ja bar malo znati? Zar nećeš tu tajnu podijeliti sa svojom mamom?
Ana se meškoljila, rumenila u licu...nije znala da li bi rekla mami. Tako je lijepo imati svoju tajnu!
- No, pa pokušaj mi bar nešto reći...
- Ali mama...
- Ana...da li je ta tvoja tajna opasna?
- Mama....nije opasna.........Mama, nemoj mi se smijati, - moja tajna ima krila.
- Krila?
- Da, uzviknula je djevojčica, i u silnom uzbudenju što je konačno nekome rekla bar nešto, a taj netko je njezina mama koja će je razumjeti i neće se smijati. Primila je mamu za ruku i povukla je van iz stana.
- Idemo, sad ćeš vidjeti moju tajnu.
I gle! Mama se silno iznenadila kad je vidjela Anin “stan” i očišćenu paučinu na tavanu, a najveće iznenađenje bilo je gnijezdo s dva mala ptića. Dvije male lastavice koje su izgledale kao da su cijele napravljene od velikog kljuna koji je stalno zijevao.
- To je stvarno divna tajna, Ana, – rekla je mama, – ovdje nisam bila godinama. Još dok sam bila djevojka, znala sam gledati grad kroz ovaj prozorčić i čitati pjesme...No...to su bila druga vremena. Gle, na istom mjestu je i onda bilo gnijezdo.
- Zbilja? Zbilja mama?
- Da, bilo je...ali znaš da ne smiješ dirati gnijezdo i ptičice?
- Ali zašto?
- Ako mama ptica vidi da je nešto u njezinom gnijezdu drukčije, otići će i više se neće brinuti o jajima ili o ptičicama. Otići će.
- Oh, ali ja ih neću dirati....neću, obećajem!
Tako je bila otkrivena jedna mala tajna. Ali tu nije kraj. Ana je bila vrlo radoznala i često je zavirivala u gnijezdo da vidi kako ptičice rastu. Bila je zadovoljna. Možda, možda bi mogla ipak donijeti malo mrvica?..Možda...Tako je i učinila. Ptičice iz gnijezda je pokušavala hraniti. Bila je veoma oprezna sa svojim sitnim ručicama. No tada se dogodilo nešto čudno.
Mama ptica nastavila je hraniti samo jednu ptičicu. Ana se zabrinula jer je primijetila da mama samo jednu ptičicu dovodi do ruba gnijezda i uči je letjeti. Gdje je druga? Zavukla je malu ručicu i oprezno uzela drugu ptičicu van. Bila je slaba i gladna. Što sad? Možda će mama znati pomoći. Smjestile su ptičicu na tavan i u maloj kutiji složile gnijezdo. Druge ptice se više nisu vratile u gnijezdo.
Svaki dan ptičici su donosile mokre kekse i tvrdo kuhana jaja. Ptičica je ostala živa. To je bilo pravo čudo. Porasla je i krila su joj ojačala. Vrijeme je prolazilo i uskoro će se  ptice vraćati na jug. Anina ptičica, kojoj je dala ime Tajna, letjela je po tavanu i jednog
dana je izašla kroz prozor.
- Sretno ptičice!...Nađi svoju mamu, - rekla je Ana, – i bila je i tužna i sretna, u isto vrijeme.
Drugog dana nije htjela otići na tavan. Bilo joj je preteško. Njezina tajna je odletjela.
- Ana, idi otvori prozor na tavanu. Lijepo je vrijeme, a mogla bi donijeti i svoju kutiju s igračkama, kad se više ne igraš na tavanu.
- Dobro mama – rece Ana i bila je sretna što konačno ima neki razlog za odlazak na tavan, neki izgovor.
Prošlo je nekoliko dana. Djevojčica je bila nemirna i radoznala. Popela se na tavan i provirila. Njezina Tajna bila je u gnijezdu. Na obližnjim granama i žicama počele su se okupljati ptice...Ptica u gnijezdu bila je neodlučna. Nije bila sa svojom obitelji, a trebalo je
otići. Anino srce treperilo je od uzbuđenja dok je promatrala kako se njezina Tajna priprema za odlazak. Nekoliko puta je poletjela i ponovo se vratila u gnijezdo. U jednom su se trenu ptice vinule u zrak, kružeći i formirale jata. Anina je ptičica treperila i neodlučno gledala, a onda, u jednom trenu se vinula u zrak. Djevojčica je više nije mogla prepoznati među ostalim lastavicama.

Iz knjige Sonje Smolec "Tajna ima krila"