Kada popodne, iznenada,
kiša zalije ulice grada
mnoga se kola pred školu sjate,
da djecu što prije kući vrate.

I moj otac dođe po mene
sa kišobranom, ručke drvene.

Ne zavidim djeci u kolima
na mekim, udobnim sjedištima,
jer u onom gradskom metežu
s ocem tek poneku riječ svežu.

U kolima su i ruke zauzete
ne mogu djeci da polete.
A moji prsti odmah se uvuku
u dobru, veliku očevu ruku,
i tu osjete da ih grije
ljubav mog oca, koji se smije.

I tako idemo kao dva druga,
svaka nam riječ topla, duga.