Jutros se sunce otkrilo kroz maglu. Probijalo se polako, nježno, kao da je svojim toplim zrakama nečujno i pažljivo razmicalo tu lebdeću bjelinu iznad livada i šuma, dopuštajući joj da ostane u njegovoj prisutnosti tako meka i čista, kako bi zajedno dočarali ljepotu jesenskog buđenja.

Okupan maglom, zaogrnut suncem, probudio se i moj grad. Probudile su se ulice i odvele nas, svakog svojim putem, u još jedan prelijepi dan.

Jesenje sunce ima poseban čar. Sve boje jeseni obogati novim nijansama, dodajući im svojim sjajem čarobnu notu u stvaranju toplih tonova. Tako se žuta pretvara u zlatnu, crvena u vatrenu, a smeđa pak u bakrenu.

Vozeći se kroz grad sa svojim malenima, doista uživam u jeseni. Za njih nema sivila, ne postoje tmurni dani. Divljenjem svakoj preostaloj boji podsjećaju nas na ljepote koje smo možda potisnuli negdje u zaborav, gledajući na promjene očima odraslih.

Dok se još u nekim krošnjama zlati lišće, pod drugim drvećem trava na sebe navlači novi prekrivač satkan od bakrenih niti otpalih listića. To se samo zemlja pokriva pred još jednu hladnu zimu dekicom punom jesenjeg sunca.