Nema ljepšeg osjećaja, doli u ove predblagdanske dane pružiti ruku prijateljstva onima koji su je itekako željni i tim činom učiniti ovu predbožićnu čaroliju još ljepšom i stvarnijom. Kako je to ustvari lako, najbolje znaju mala djeca jer su bez ustručavanja uvijek spremni pomoći, i to s puno nježnosti i pažnje.

Iako se držim pravila da učinjeno dobro djelo dobiva na svojoj punoj vrijednosti ako se poslije njime ne hvalimo, napravit ću iznimku i pohvaliti se gestom svoje djece. Nedavno nas je dirnula priča o malenom dječaku koji je bez ijedne stvarčice stigao u dom za nezbrinutu djecu. Mnogi su se odazvali i priskočili svojim donacijama kako bi pomogli prikupljajući odjeću, obuću, slikovnice, nešto slatkiša i naravno igračke. Tako je moj mališan, uvidjevši da ima mnogo igračaka s kojima se ne igra iako su cijele i uredno stoje na polici ili su pospremljene u ladicama, odlučio izdvojiti neke od njih i pokloniti ih malenom dječaku, pri čemu mu je i sestrica pomogla.

Tada sam shvatila da, iako su još mali, polako počinju razumjeti da nije u životu sve idealno, da mnogi nisu u mogućnosti imati ni ono osnovno što je svakome od nas potrebno, ali isto tako su shvatili da svojom dobrotom i darežljivošću možemo svakoga usrećiti, a samim time i sami sebe. 

Da ne prekršim svoje pravilo o dobrim djelima, neću ići u detalje, već vam poklanjam par stihova jednog od mojih uglazbljenih tekstova napisanog još devedesetih godina.

BUDI  MI  PRIJATELJ

Budi mi prijatelj u dobru i zlu
I kada ostarim,
Da budeš tu.

Budi mi blizu  
Kada zatrebam te,
Utjehu pruži mi
S riječju ili dvije.

Otvori srce da mogu ući,
Uvedi u dio svog me sna.
Otvori vrata na svojoj duši,
Budi ono što sam tebi ja.

Budi mi prijatelj!