Bila je već rana jesen. Lišće se prostrlo po zemlji. Napravilo je pravi mekani tepih po kojem su onda opet padali kestenovi, žirevi, hodali puževi i ježevi ili neka druga bića.

Ljubica je krenula u školu! Od djeda i bake dobila je novu tamnocrvenu torbu sa lutkom Barby na  vrhu torbe. Bila je silno sretna i  ponosna. Mama i tata razveselili su je novim dubokim cipelama, kišnom kabanicom, i naravno neizostavnim toplim hlačama. Jesen je ipak jesen, iznenađujuća. Trenutak hladna i kišna, trenutak topla i sunčana i treba uvijek biti pripremljen.

Prvih nekoliko dana mama ju je vozila autom u školu, a onda je već dovoljno očvrsla da može i sama putovati autobusom. Bila je silno ponosna na sebe dok je pratila školske znakove na putu do škole. Sve ih je već znala napamet još kad je imala samo pet godina, a sada je samo ponavljala već davno naučeno.

U školi je odabrala neutralno mjesto, sredinu, i tu se prilično dobro osjećala.  Brzo se sprijateljila sa svom djecom iz razreda. Jurica joj se nekako najviše svidio. Bio je malen, baš kao i ona, veoma živahan, a na licu su mu se isticala dva tamno smeđa krupna oka okruđena kovrčavom kosom. Voljela se družiti s njim. Osjećala je da mu može vjerovati, i bio joj je jako drag.

Nakon nekoliko tih prvih školskih dana i Jurica se sve više oslobodio. Stalno je dotrčavao kod Ljubice, znao bi ju onako iznenada povući za kosu, bez zle namjere, tek toliko da joj onako dječački pokaže da mu je draga, onda bi je s leđa malo gurnuo, a nekad bi joj iz čista mira uzeo torbu i onda bi ona morala trčati za njim da ju vrati nazad. U njenoj maloj glavici nije bilo zamjerke, bile su to dječje igre, a mama joj je objasnila da tako dječaci pokazuju svoje simpatije prema djevojčicama.

Jedno jutro, nakon  zimskih praznika, Jurica ju je neprekidno zadirkivao. Stalno ju je gurkao, potezao, kao da mu je silno nedostajala i da joj želi to pokazati. Ovaj put je malo pretjerao. Uzeo je njenu torbu i bacio ju kao i obično prema Ljubici, a ona nije shvatila što on to radi. Pokušala je uhvatiti torbu i u letu je podmetnula ruku koju je povrijedila. Suze su joj počele teći zbog bola koji je osjetila i tuge zbog svega što se dogodilo. Nije u tom trenutku shvatila da Jurica nije imao želje povrijediti je, već samo pokazati joj da mu je draga.

Liječnici su joj zavili prst koji je uganula i Ljubica je neko vrijeme bila nesposobna za pisanje. Majka je razmišljala što da učini.  Prvo, morala je s Juricom razgovarati, drugo Ljubica nije mogla sama, ruka joj je bila ozlijeđena. Otišla je u školu.

Ugledavši ju, Jurica je drhtao od straha. Bojao se prijekora. Znao je da je pogriješio, iako nije imao zlu namjeru, ali eto, ipak Ljubica je nastradala i sad ju boli ruka, razmišljao je u sebi. Nije znao kako bi se opravdao i kako bi ispravio sve što se dogodilo, ali je znao da mu je tako teško da je jedva susprezao suze. Još mu je bilo gore kad je vidio Ljubičinu majku da mu se približava.

„Sad će sigurno galamiti na mene“ - pomislio je!

No, dogodilo se upravo suprotno. Ljubičina majka ga je pogledala blagim pogledom, pomilovala po glavi i obratila mu se nježnim glasom;

„Jurice, vidiš, Ljubicu sada boli ruka i ne može pisati, niti može nositi svoju torbu! Bi li joj ti pomogao dok ne ozdravi? To bi joj jako puno značilo, sad joj je veoma nespretno i teško!“

Jurica je bio u tom trenutku velik i važan poput nebodera preko puta škole, toliko mu se mililo ovo pitanje.

„Naravno da hoću“ - odgovorio je s velikim olakšanjem.

Nakon tog događaja Ljubica i Jurica postali su još veći i bolji prijatelji nego prije, a Jurica se naučio štititi Ljubicu u svim situacijama.