Iz neba tamna

osuta prahom zvjezdanim

polako snježak sipi.

Pod nogama jelenjim

bijeli tepih škripi.

Sa dalekog sjevera

iz snježnog grada

starac nam stiže.

Tiho se prikrada

u snovima dječjim

sve je bliže i bliže.

Noćas će radost udijeliti

Mariji, Josipu i Ani.

Poklone će im na prozore staviti,

oni će ih otvoriti čim se razdani.

Većinu djece, svuda po svijetu

sijedi će starac obići.

U sve domove i svakom djetetu

dragi će djedica stići.

Samo na jednom licu

ujutro neće biti sreće

jer u njegovu ulicu

djedica stići neće.

Do jelke malog Zvonkića

koji je uvijek drag i mio

djed Božićnjak nije došao.

Na malog dečkića

nije ni pomislio.

Jer sva mu djeca pisma šalju,

i u njima nabrajaju svoje želje,

zatim starac pisma pročita,

ispuni ih i djeci donese veselje.

Zvonkić za starca nije ni znao

niti mu je ikada pismo napisao

jer papira i olovke nije

naš dječačić nikada imao.

Stoga, nek se sva dječica

na gomilu jednu skupe

i malom, dobrom Zvonkiću

najljepši darak kupe.