Prognoza vremena

PRIČA I IGRA - ZALJUBLJENI SOB (Ljiljana Jelaska)


zaljubljeni rudolf

- Molim te, pokreni se! Zašto mi to radiš?! Nisam te prevario, časna riječ! Kako možeš i pomisliti na takvo što!? Rudolf, ne ostavljaj me na cjedilu, znaš da imamo još svega par sati da podijelimo darove! Molim te!!
- Aaa! Ne! Ne mičem se s ovog krova dok mi ne predaš pismo! Obećanje je obećanje! Ti si na sebe preuzeo obvezu da ćeš mi ga predati, stoga, izvoli ga ispuniti! Osim, ako me niste slagali?! Ti i Rudolfina!

Božo je podigao glavu s knjige i stao osluškivati. Otkud dolaze ti glasovi? U kući nema nikoga osim njega. Roditelji su otišli u posjet prijateljima.Televizor ne radi. Ni radio. Što je onda to? Kao da netko razgovara... na krovu???
U hipu se našao kraj prozora. Ništa. Samo ulične svjetiljke bacaju zlatne sjene po mraku. Uto se gore, točno iznad njegove glave, začuje snažno struganje. Naglo otvori prozor, nagnu se i pogleda prema krovu. Kad tamo... Nemoguće! Ovo mora da je san! Sob Rudolf prekriženih je prednjih kopita sjedio na rubu dimnjaka. Glavu je okrenuo u stranu, ne htijući gledati u Djeda Božićnjaka koji je sklopljenih ruku klečao pred njim. Ostali sobovi su se umorno pružili po krovu, uz saonice.

- Šššto sse to događa? Tko sstte vi? – promuca Božo.
- Oh, drago dijete! – s olakšanjem uzviknu Djed Božićnjak. – Konačno netko tko bi mi mogao pomoći! Moj glavni sob, Rudolf, misli... ne, ne samo da misli, već je duboko uvjeren u to da sam ga prevario. A nisam, tako mi tisuću punih saonica!!
- Ma da! Možeš ti djedice pričati što hoćeš, ja ne idem dalje! Ne, bez pisma koje ti, naravno nemaš, jer ti ga Rudofina nije ni dala! Ti si me prevario kako bih vukao saonice, a ona kako bi me se riješila! I to je to! Vuci, Rudolfe, vuci! Samo tome služim! A ljubav!?- nabrajao je uvrijeđeno.
- Oh, što da radim?! Kolika će se djeca razočarati u mene! Ispast ću lažac i prevarant! A koliko sam se trudio pročitati sva ta pisma i pripremao darove!
- Haa?? Hoćeš reći da si ti Djed Božićnjak?! Onaj koji mi treba donijeti Lego kocke? – u čudu upita Božo.
- Da, da, taj sam! Ali, vidiš, mnoga će djeca ostati bez darova jer sam nekamo zametnuo pismo koje je Rudolfina napisala mom najboljem sobu. Uzalud sam, nebrojeno puta otkako smo krenuli iz Laponije, prekopao vreću s pismima. Nema ga! Kao da je u zemlju propalo!
- A što piše u tom pismu? – znatiželjno će Božo.
- U tom pismu piše, ne volim te više! – ljutito odgovori Rudolf. –Ma gle – započne – Rudolfina je najljepša sobica koju sam u životu vidio. I siguran sam bio kako sam se i ja njoj svidio. I to jako. Samo... jako je stidljiva! Kada sam joj ljetos izjavio ljubav, obećala mi je svoje osjećaje otkriti u pismu koje će djedici dati prije no krenemo na put, za Božić. Putujemo već tri dana, a pisma nema... – tužno je pognuo glavu.
- Hmm... imam ideju! – uzviknu Božo. – Djedice, unesimo vreću s pismima u moju sobu. Sva ćemo ih rasuti po podu i polako, jedno po jedno pročitati.
- Oh! Ideja nije loša! Dapače, jako mi se sviđa! – ozari se djedičino lice.
Uvukli su tešku vreću kroz prozor. No, dok su pisma bila u vreći nije se činilo da ih ima toliko. Bilo ih je, more jedno.
- Auuu!! Koliko pisama! Nikakvo čudo što nisi uspio pronaći Rudolfinino! – uzviknu Božo.
Ti i ja ne možemo ih pročitati do jutra! Idem po pomoć! – uzbuđeno reče dječak hrleći put dnevnog boravka. Prozor boravka gleda točno na prozor njegove susjede i prijateljice Silvestre. Često si znaju mahati i komunicirati baterijskim svjetiljkama na samo njima znanom jeziku. "Samo da Silvestra bude u svojoj sobi!" – grozničavo je mahao.
Isprva mu je iz prozora nasuprot odgovarao samo mrak, da bi se ubrzo pojavio odgovor.
"To! Primila je poruku i shvatila koliko je bitno i hitno da dođe k meni!" Skakutao je veselo.

Ubrzo su mali detektivi uz pomoć djedice otvarali pismo po pismo. Bilo je tu svakojakih želja. Od kućnog ljubimca krokodila, do klizaljki. Vrijeme je neumoljivo odmicalo, a od Rudolfinina pisma ni traga!
- Čujte, meni je jako žao, no ja mogu ostati još samo pola sata – sa žaljenjem će Silvestra. - Danas mi je imendan i imamo goste. Nije pristojno da tako dugo izbivam iz kuće.
- Ah, da! Danas je Silvestrovo! – uzviknu djedica koji se obilato znojio u toploj sobi. Čak je i kapu skinuo s glave. Imao je gustu srebrnu kosu. Dječak nije mogao izdržati pa mu bojažljivo dodirne meke kovrče. "Baš je pravi! Upravo onakav, kakvog sam viđao na slikama!"
- A moj imendan je sutra! Na sam Božić! – veselo je uzviknuo Božo. - Dobit ću... – naglo se snuždio. – Slušaj djedice! Ako ne pronađemo pismo i ako zbog toga mnoga djeca ostanu zakinuta za svoje darove, ne želim ni ja svoj! To nije pošteno! – reče odlučno.
- Slažem se! - doda Silvestra. – Ne želim ni ja knjigu s tisuću pitanja i odgovora.
Rudolf je svako malo prislanjao svoj veliki crveni nos na vanjsko staklo prozora, sve u nadi kako su pronašli toliko željeno pismo. Djedica ga pogleda tužno. – Vidiš što si napravio svojom tvrdoglavošću? Zašto mi se ovo događa!? –Uzviknuo je bespomoćno podigavši obje ruke u vis.
- Djedice, djedice! – Silvestra će upirući prstom prema lijevom džepu djedičina kaputa. – Ne želim biti nepristojna, ali, što ti to viri iz džepa?! Nešto bijelo!
Božičnjak skinu rukavice i oprezno zavuče ruku u džep. Pismo!!! Rudolfinino pismo! Nastalo je opće veselje. Dječica su skakutala po sobi, dok je djedica s olakšanjem ptpuhivao i mahao pismom prema prozoru. Rudolf je sretno zanjištao, vinuo se u visinu da bi se zatim naglo strmoglavio na krov. Njegovoj sreći nije bilo kraja. A tek kada je pročitao pismo!
- Voli me!! Ona me voliii!!! – skakao je, grlio ostale sobove, ljubio djedicu. – Pogledajte! – sav ozaren pružio im je pismo. Na bijelom papiru nalazio se crtež dva soba od kojih je jedan imao veliki, a drugi mali crveni nos. Iznad onoga s velikim nosom pisalo je "Rudolf", a iznad drugog "Rudolfina". Između njih, u crveno obojano, stajalo je srce.
- Hvala vam prijatelji dragi! Evo... - prekapao je djed po saonicama – za tebe Božo, tvoj dvorac s vitezovima i strašnim zmajem od Lego kocki. A za tebe, draga Silvestra, knjiga s tisuću pitanja i tisuću odgovora. Sada vas lijepo pozdravljam i jurim dalje. Još puno dobre i drage dječice čeka na svoje darove. Budite mi dobriiii!!! – glas mu se gubio u daljini, dok su s Rudolfom na čelu saonice zaparale oblake iz kojih su polako počele padati prve pahulje snijega. Bit će ovo bijeli Božić.

Igra uz priču:

U priči se skrio jedan netočan podatak! Otkrij tko je pogriješio i kako!

Odgovor: Pogriješili su Silvestra i djedica. Silvestra je rekla kako joj je "danas imendan", što nije točno, jer se radnja zbiva na dan uoči Božića, na Badnjak. Njezin imendan je tek za tjedan dana, tj. 31.12. - na Silvestrovo (Silvestra).

 
Banner
Baner
Baner
Baner

Newsletter

Želite li primati obavijesti o igrama darivanja i novim sadržajima na Lukinom portalu, predbilježite se na naš Newsletter.
KOLUMNE
Baner
Baner
Baner
Baner