Svako toliko čitamo o tome kako se treba ostaviti mobitela i fotoaparata i jednostavno uživati u trenutku.
Kad se prvi put zamislimo oko takvog, zapravo mudrog savjeta, zaista ga pokušavamo i primijeniti. No, već nakon nekoliko dana, tužno gledamo u mobitel uviđajući da u njemu nema novih fotografija za pregledavanje, pokazivanje, slanje... Nema lijepih slika koje nas nasmiju, podsjete, razniježe... I tako odustajemo od svoje nove odluke.
Mame o tome kažu sljedeće;
Nisam opsjednuta fotografijom. Provodim puno vremena igrajući se i zabavljajući sa svojom obitelji, bez mobitela u ruci. S time na umu, trenutno imam toliko slika u albumu mobitela, da sam preračunavajući došla do prosjeka od 11 fotografija dnevno!. U moju obranu, barem je trećina tih slika za brisanje. Fotografiram tako da „okinem“ nekoliko fotki u nizu, a poslije jednostavno ne stignem obrisati višak.
Neki dan sam naišla na stare fotografije i snimke moje kćeri otprije nekih godinu i pol, i tek sam tada shvatila! Jedva sam se mogla sjetiti trenutka kada sam ih uslikala. Zažmirila sam i pokušala se sjetiti tog jutra. Što smo još taj dan radili? Nestalo je. Moj mozak je prepun stvari na koje trebam misliti i poslova koje moram odraditi da bi upamtio sve dragocijene trenutke s mojom obitelji. I zato, ne dam svoj fotoaparat!
Želim se sjećati koliko je sladak moj sin dok zaspe držeći svoju slikovnicu. Ili kad se smije tati dok se igraju. Želim vizualni dokaz veličine osmjeha mojeg dječačića kojeg mi upućuje kad pogleda u mojem smjeru.Većina tih slika zabilježi naizgled nevažne trenutke. No, zapravo, nije li to ono što predstavlja život? Puno je više „normalnih“ dana nego onih posebnih. Ovi jednostavni trenuci su skup našeg života kao obitelji.
Istina je da najmanje fotografiram zbog sebe. Te slike se šalju mojoj sestri u Italiju. Šaljemo ih drugom dijelu obitelji koja živi nekoliko sati udaljena i mojoj šogorici koja živi preko puta. Spremamo ih na hard disk za svaki slučaj. I na kraju, e-mailom ih šaljem svojoj djeci. Svakog mjeseca im šaljem poruke kojima zasad nemaju pristup, ali će ga jednog dana dobiti. Vidjeti će fotografije i čitati o tome koliko su bili sretni upravo u tim jednostavnim trenucima.
I zato, nastavljamo fotografirati svakog dana.
