Baka je možda mamina mama,
Al tebe najpomnije na svijetu pazi;
Smiješi se, izvija obrvama,
Svaki put kad te njen pogled spazi.

Jer ti si njena zvjezdica danja,
I grlica iz tamne šume.
Pod njeno krilo tvoj strah se sklanja
Kad uplaši te tigar od gume.

Pred njom ne smiješ pretrčati cestu:
Srce joj odmah siđe u pete!
Stalno ti oblači pretoplu vestu
Ko da si biljčica, a ne dijete!

Uzrok si njenoga sijedoga prama,
I bore što se na čelu javlja.
No, kad u postelji ostane sama,
Čarapu tvoju pod jastuk stavlja.

Na silnoj brizi joj ne zamjeri;
Na tvoja pluća ona diše,
I tvojim zdravljem sreću mjeri –
Ništa joj nije važnije više!

Kovino, koje se rđa ne hvata,
Tvoja se baka tobom ponosi!
Kao odličje od suhoga zlata,
Kamo god pođe, sa sobom te nosi!